Prošla je već godina bez našeg Špace, bez njegovih analiza, dosjetki...

Godinu po godinu, sve nas manje ima tu, padne nam Petar Grašo na pamet i njegova sjetna pjesma o neumitnosti odlazaka.

Stanko Poklepović, dobri naš i dragi šjor Špaco, nezaboravni, evo sutra na Badnjak, točno godina prolazi da je partija.

Ni okrenuli se nismo, ode 365 dana a da Poklepović nije više u svom stanu ispred televizora, da gleda sve utakmice ovoga svita, pa da tu i tamo, a svake sedmice barem jednom, izmijenimo par dojmova u bistrenju obzora baluna.
- Ma, nemate vi pojma – rekao bi onako dobrohotno, očinski, samouvjereno, ali ne zato da se pravi važan, nipošto.

Nego naprotiv: znajući da mu je Bog podario svo nogometno znanje ovoga svijeta, uvijek nas je želio podučiti da nam ispriča i ispravi nas, rastvori nam grilje i škure na ponistri s koje se balun gleda.

Navlas...