Brojnim ljudima more je ogromna septička jama u koju pod okriljem noći transportiraju svoje smeće. Prema njemu se ponašaju kao da je mjesto na koje u sitne sate, neometano od radoznalih pogleda, mogu za vijeke vjekova odložiti otpad. Priča nam to Ivan Bronzović, dugogodišnji pedagog ronjenja, organizator raznih ekoakcija, koji se groblja svega i svačega čemu u moru mjesto nije, nagledao tijekom svog života.
Rastužuju ga prizori automobilskih, kamionskih i traktorskih guma, olupina auta, bicikli, starih frižidera, štednjaka i televizija... Ponekad i opasnih eksplozivnih sredstava koje je netko radije bacio u more nego donio djelatnicima MUP-a. Nagledao se, kaže, svega čemu je mjesto na odlagalištu otpada na kopnu, a ne u našem plavom Jadranu opjevanog, slavljenog u pjesmama, pričama.
- Ali ono što me najviše pogađa su akumulatori. Ljudi uopće ne razmišljaju da oni u sebi nose kiselinu koja radi neizmjernu štetu u moru. To je najgora stvar koja se u podmorju može pronaći. Ljuti me to, ljute me i nautičari koji se najviše koriste našim Jadranom, ali vrlo rijetko, neki i nikada ne sudjeluju u akcijama čišćenja podmorja. A što da vam kažem što za sobom ostavljaju, plastiku i plastiku, čaše, posude, tanjure, pribor za jelo, limenke, konzerve, boce, folije. U podmorju se točno vidi koje su to najfrekventnije morske putničke, brodske, izletničke transverzale. Ne može se pogriješiti, na tim putanjama po dnu se nalaze ogromne količine smeća. To su putovi koji od Splita vode do Supetra, Hvara, do nekih važnih luka. Morski su to putovi smeća – veli Bronzović.
Kao velike izvore onečišćenja spominje i lučice u kojima se nakuplja opasan komunalni otpad stvoren pri remontima brodova. Jer brodovi traže njegu, skidanje algi, brušenje, korištenje premaza, čišćenje... Sve to smeće, kao i puno svakojakih kemikalija odlazi opet u more. Na mjesto gdje nikada ne bi smjelo ići.
-Po zakonu bi se takav otpad trebao sakupljati u separacijama i uništavati na adekvatan način, posredstvom relevantnih službi zaduženih za njegovo pravilno prikupljanje i uništavanje. A što se događa, tvrtka revidirana za njihovo adekvatno zbrinjavanje taj posao opet daje nekim svojim kooperantima, mahom ljudima koji se bave pražnjenjem septičkih jama. I na kraju taj opasni otpad opet završi u moru. Pa zar takav problem nemamo i s EKO sistemom Kaštela, koji otpad ogromne aglomeracije od 400 tisuća ljudi vuče opet u to nesritno nam more – kaže Bronzović.
Smatra kako bi otpad iz kaštelanskog bazena trebao prije odlaska u more proći separacijski kopneni sustav. Prvo bi trebao ući u taložnice, a tek onda u čišćem stanju nastaviti put prema moru.
- A zbog nekontrolirane gradnje izgubili smo slobodan prostor gdje bi se taložnice mogle izgraditi. I imamo problem. Sustav ne reagira dovoljno brzo. Trebamo ga više educirati kako bi se iz podmorja iskorijenile ružne scene na koje nailazimo. Jer vrijeme prolazi, a količina smeća u podmorju samo raste – kaže Ivan Bronzović.