Ljudi su krivci za velike promjene koje se događaju u morima svijeta, za sve veći problem našoj civilizaciji, za činjenicu da će, ako se ovakvim trendom nastavi, do 2050. godine u oceanima biti više plastike nego ribe. Ljudska civilizacija i direktno i indirektno dovodi do stvaranja morskog otpada, rastuće prijetnje morskom okolišu. Otpad dospijeva u more isključivo zbog ljudskih aktivnosti na kopnu ili moru, kao rezultat nedostataka i propusta u sustavu gospodarenja. Procjenjuje se da oko 80 posto otpada u more dospijeva iz kopnenih izvora, iz turističkih plažnih aktivnosti, iz udaljenijih područja gradova i industrijskih zona, iz neuređenih odlagališta... Preostalih 20 posto rezultat su neodgovornih radnji u pomorskom prometu i ribarstvu ili direktno odlaganje smeća u more.
Stručnjaci se slažu kako je morski otpad složeni i sve veći globalni problem zaštite okoliša, prepoznat kao jedan od najbrže rastućih prijetnji morskim ekosustavima. Konkretnom definicijom, morski otpad se određuje kao bilo koji postojani, proizvedeni ili prerađeni čvrsti materijal ne-prirodnog podrijetla, što ga je čovjek proizveo, koristio, te odbacio izravno u more. Ili je taj materijal tamo dospio s kopna putem rijeka, odvodnje i kanalizacije, potencijalno i vjetrom.
-Nesavjesnim ponašanjem otpad dospijeva u morski okoliš i pojavljuje se kao plutajući na površini mora, u vodenom stupcu ispod površine mora, na morskom dnu, te naplavljen na obali. Nakon što dospije u more, većina otpada ubrzo potone na dno, te se stoga najviše nakuplja u priobalnim područjima. Najveći udio morskog otpada čini plastika, pa određeni dio plastičnih predmeta ostaje plutati na površini čak i dulje razdoblje. Tako može dospjeti daleko od izvora. S vremenom ovi predmeti postupno obrastaju brojnim morskim organizmima, postaju specifično teži od morske vode, te i oni lagano tonu k morskom dnu gdje se s vremenom nakupljaju na određenim područjima. Obično se veće koncentracije otpada na dnu nalaze na frekventnim pomorskim putovima, ribolovnim područjima i u zonama konvergencije morskih struja – kaže dr. sc. Pero Tutman sa splitskog Instituta za oceanografiju i ribarstvo.
Gotovo 70 posto otpada koji s kopna dospije u more, završi na morskom dnu i tamo se godinama gomila izvan ljudskog dohvata. Osim najveće zastupljenosti u okolišu, dodatni problem plastičnog otpada je i što se s vremenom raspada na sitne komadiće, od kojih se oni manji od 5 milimetara nazivaju mikroplastika. Mikroplastika predstavlja iznimnu i dalekosežnu prijetnju za okoliš i živa bića, zbog činjenice da može dospjeti u hranidbeni lanac. Morski otpad se definira i kao relativno novi globalni problem, ne samo kao negativni pritisak na okoliš, već i kao rizik za zdravlje ljudi, koji izaziva značajne ekonomske posljedice. No tek je u posljednje vrijeme zadobio značajniju pažnju jer je dosegao razinu sa štetnim posljedicama na ekosustave i organizme.
-Najveći udio morskog otpada čine razne vrste plastikâ, čija se globalna proizvodnja svake godine povećava s trendom od pet posto. To će do 2050. godine dovesti do dodatnih 33 milijarde tona plastičnih masa širom svijeta. Procijenjeno je da svake godine oko osam milijuna tona plastike dospijeva u morski okoliš, a da se tamo već nalazi oko 150 milijuna tona otpada. Od tog broja oko 80 posto se odnosi na različite oblike plastike. Procijenjeno je da na površini mora pluta između 7 tisuća do 250 tisuća tona otpada. Nije poznato koliko završava na morskom dnu. Nastavi li se ista praksa, u oceanima će do 2025. biti gotovo 250 milijuna tona plastike, odnosno tona plastike na tri tone ribe. Do 2050. godine plastike će biti više nego ribe - veli dr.Tutman.
Što nam je činiti? Puno toga, prije svega produbiti znanja o potrebi sačuvanja našeg okoliša. U prilog tome ide i činjenica da je nakon UN-ove Konvencije o pravu mora, morski otpad prepoznat kao ozbiljan okolišni problem. Kako bi se s njim uhvatili u koštac, potrebno je djelovati na svim razinama od lokalne do globalne. Po pitanju hrvatskog Jadrana spoznaje o obujmu problema su oskudne. Glavni su nedostaci nedovoljne baze podataka o količinama, sastavu i trendovima morskog otpada, slabo razumijevanje oceanografskih i klimatskih procesa koji utječu na njegovu raspodjelu i zadržavanje u morskom okolišu. Te nepoznavanje njegove daljnje sudbine kada dospije u more. S projektom DefishGear započela su prva sustavna istraživanja sastava, prostorne i vremenske pokrivenosti i raspodjele morskog otpada, koja su od 2017. nastavljena s provođenjem sustavnog monitoringa.
-Pored nevladinih organizacija koje imaju važnu ulogu u razvijanju svijesti o morskom otpadu i senzibiliziranju javnosti, znanstvene institucije su one koje se trebaju intenzivnije baviti temeljnim istraživanjem ove složene problematike, te uz suradnju s državnom administracijom sudjelovati u donošenju strategija i zakonskih okvira. Hrvatska trenutačno ne raspolaže sustavnim modelom zbrinjavanja morskog otpada, a također nismo u mogućnosti odrediti količinu otpada koja se nalazi u moru i tamo dospijeva. Posebnu pozornost naročito je važno pridati jačanju bilateralnih i multilateralnih odnosa sa zemljama u susjedstvu, a s ciljem razvijanja zajedničkih mjera za bolje gospodarenje morskim otpadom – kaže dr.Tutman.