Pet je popodne, čovjek bi rekao malo je lakše, popustila vrućina, ali nije.
To nas ipak nije spriječilo da se susretnemo s Postranjanima, čije selo čine četiri veća zaselka - Grbavac, Martinovići, Makoše i Buići - uz još par manjih.
Čarobno mjesto
Dogovorili smo se naći u centru, u Martinovićima, gdje izvire voda s glavnog izvora, Bravinjca, koji ne presuši nikad, pa ni kad su velike vrućine. Pogled puca na Župu, župsko polje i na more. U hladu obližnjeg stabla dočekali su nas predstavnici tri od četiri glavna zaselka Postranja - Perica Buić Jakobušić s kćeri Marijom, Nikolina Martinović i Miho Regjo.
Perica Buić Jakobušić - pogrešno ćete zaključiti da je iz Buića - živi u Postranju cijeli život. Rođena je u Grbavcu, a udala se na Makoše. Suprug i ona znaju se oduvijek. Roditelji su troje djece - četrrnaestogodišnjeg Tonija, jedanaestogodišnje Marte i sedmogodišnje Marije. Marija je sobom na naš susret ponijela bročicu kojom je zahvatila vode s izvora tu u centru Postranja, u Martinovićima. Na mjestu gdje se mještani često okupljaju i druže natočili su nam po čašu bistre, hladne vode i tako smo se osvježili prije nego smo krenuli s pitanjima.
Kakav je ovdje život?
- Ovo je čarobno mjesto ispod Malaštice, puno izvora vode i pitomih ljudi. Ovdje svak’ svakoga zna! - s osmijehom kazuje Pere.
- Nekome se to ne sviđa, što se mora svakomu javit’, a meni je baš to super. Svi imamo sličan odgoj i svi držimo do tradicije. To mi se posebno sviđa. I divno je što su naše nevjeste, koje su se ovdje udale, isto tako prihvatile sve naše i obogatile nas sa svojim, te se savršeno uklopile, kao da su oduvijek tu - ističe naša 43-godišnja sugovornica.
Fali nam butiga
Jedna od tih nevjesta je i Nikolina Martinović, koja se u istoimeni zaselak udala iz Lapada.
- Lijepo je ovdje, pogotovo mir i tišina. Nikad se nisam poželjela vratiti u Lapad. Volim ja poći tamo, da se razumijemo, ali nikad nisam požalila. Jedino što meni ovdje fali je butiga - govori Nikolina.
- Butiga je bila kad sam se udala prije 20 godina, u tete Ruse. Ali nije ona bila stalno otvorena, nego bi mi pokucali i rekli ‘tete Ruse, treba mi nešto’ - smije se. - Ta se butiga nakon 3-4 godine skroz ugasila.
- Ovisimo o autu za poći u butigu - nadovezuje se Miho Regjo iz Grbavca. - Najbliži su nam veliki trgovački centri. Imamo zato veliki izbor, ali dok dođemo do kase, slabo nam dođe. Zato bi nama ovdje trebala naša butiga, i radi stranaca koji su tu prisutni. Bilo što da im treba, moraju zvati taksi da ih vozi u butigu - naglašava.
- Prije su nam donosili barem kruh, ali ni toga više nema - kaže nam trojka. Njih troje imaju po troje djece, pa Miho kaže da dižu hrvatski prosjek. Njegova su djeca Toni, Iva i Gabrijela, a Nikolinina Ena, Mara i Vlaho.
- Ima puno djece, a imamo i područnu školu u Postranju, tu u Martinovićima, do 4. razreda - nastavlja Nikolina. - Prvi i drugi su sa svojom, a treći i četvrti razred sa svojom učiteljicom. Bude tu do 25-tero djece. Oni su svi kao jedan - kad bilo koji razred ide na izlet, idu svi skupa, a i na odmoru su svi zajedno - govori o njihovu zajedništvu koje se stvara od malih nogu.
Zajedništvo
Perica se sjeća da su tu na izvoru nekad žene prale robu, išlo se u bal, tu se družilo, pjevalo i plesalo. Ni danas nije puno drukčije što se tiče njihova zajedništva, osim što robu već dugo godina peru mašine.
- To je mjesto gdje činimo zabave i bilo koja događanja. Ovdje bude boćarski turnir, sve bude po starinsku, napice s kockicama, servira se večera, gradela se...
- Bude po stotinu ljudi. Navijamo i bodrimo se kad su utakmice - dodaje Miho.
- Imamo boće, nogomet, imamo večer postranjskih umjetnika, KUD Marko Marojica u kojem ima jako puno Postranjana. Tu je i crkva Velike Gospe, najveća crkva u Župi dubrovačkoj - dodaju dvije žene.
A kako je bilo prije 40-tak godina, kad je Miho Regjo bio osnovnoškolac?
- Bilo je skroz drugačije, ja bih volio da je i danas tako - ne krije on. - Znam da sve mora ići ukorak s vremenom, ali mi smo se na drugi način igrali kad smo bili u njihovoj koži. Gurali smo obruče, igrali frnje, vozili kariće, igrali se skrivača po šumi i pravili logore. A danas, oni kad uzmu mobitel, njima je mobitel cijeli svemir - uspoređuje Miho.
- Ali uvečer su sva djeca na igralištu - dodaje Nikolina u njihovu obranu.
- To je ništa u usporedbi s nama. A kad im ideš ispričat’ nešto o tim vremenima, oni se počnu smijat’ - tragikomično rezimira Miho.
Bokun ružmarina
- A sjećate li se žena u nošnjama kad bi išle u crkvu? - podsjeća Pere, valjda da skrene pažnju s one vječne tvrdnje svake generacije ‘samo je nama bilo dobro’:
- Ubrale bi bokun ružmarina, pomirisale i stavile za uho. Bilo je, ja se sjećam k’o mala, meni je to bilo fascinantno, starih žena u nošnjama koje su molile krunicu. To se danas, na žalost, više ne može vidjeti - nastavlja Perica, zanesena romantičnom slikom svoga djetinjstva. Slobodno bi mogla napisati knjigu koliko zna o svome rodnom kraju i koliko je u njega zaljubljena.
- Mi smo u ovim bročicama kao djeca nosili vodu - pokazuje na bročicu kojom je njena Marija na izvoru uzela vode. - Nas je bilo troje, ja, sestra i brat i obavezno bi nas mati poslala na Pječine, izvor vode u Grbavcu. Onda bi stari ljudi koji su sjedali ispod duba pitali ‘jesi li uzela sitne vode?’ Mamu bismo doma pitali što je sitna voda, a to je bila kao najbolja voda - prisjeća se Perica. - Meni je super što mi još živimo po starinski, nismo otuđeni i živimo skladno jedni s drugima.
To, na žalost, nije tako već u okolnim naseljima, kao primjerice u Gradu ili u Mokošici, dodaje Miho:
- Rečem ljudima kod kojih idem nešto radit’, ‘pitajte susjeda smijemo li sad’, a oni mi često reču ‘ali ja vam nemam pojma tko mi je susjed’ - govori o ovoj poraznoj činjenici.
Motika i dikela
U Postranju se još nešto u odnosu na prošlost nije promijenilo - puno kuća još drži domaće životinje - krave, ovce, prace i tovare - i brine o svojim baštinama. Sve je uzorano. Otud i ideja Mihu da otvori svoje obiteljsko gospodarstvo, prvo takvo u Postranju.
- Naša djeca znaju i koja je razlika između motike i dikele - dodaje Perica s osmijehom. Za one koje ne znaju - a nećemo se praviti ni da smo mi znali - motika ide u trokut, a dikela ima ona dva roga.
Cijelo Postranje danas još uglavnom izgleda kao nekada - gabariti mu se, kao drugim naseljima po Župi, nisu mijenjali. Neki su se stanovnici počeli baviti turizmom pa su svojim lijepim kućama dodali i bazene, tako da se sva četiri zaselka danas mogu pohvaliti kućama s bazenima.
- Počele su se uređivati te kuće za odmor, ima ih 6 ili 7, ima i apartmana, ali nam fali seoskih gospodarstava, tu ima potencijala. I ja radim na tome, došao sam pri kraju s tom silnom papirologijom. Bilo bi lijepo da imamo nešto takvo. Vidio sam, gdje sam god putovao sa Župskim gosparima gusarima, koliko ljudi prodaje domaće proizvode, med, sir, a toga svega ima i u nas. Prolazi tu dosta stranaca pa bi bilo dobro da i mi imamo takvu ponudu - govori Miho.
- Mi smo aviodestinacija i turisti najčešće dođu tu bez auta, pa bi nam baš trebala jedna mala butiga - napominje još jednom Nikolina.
- Bilo bi dobro i da nam pojačaju autobusne linije. Kad je nedjelja, moram sina i odvest’ i dovest’ s posla, a preko sedmice ga ili trebam odvest’ ili vratit’. Tu smo malo zakinuti - naglašava Miho.
- Zadnji autobus je u 8 i po navečer, to je za ljeto rano - dodaje Nikolina.
- Zato svi s 18 ovdje imaju vozačku dozvolu! - smiju se na kraju naši domaćini.
