Kad razgovarate s Marijetom o mažoretkama, prvo što ćete zamijetiti je sjaj u njezinim očima. Ljubav koju gaji prema plesu traje od njezina najranijeg djetinjstva, a usadili su joj je roditelji, koji su Gradsku glazbu Dubrovnik i dubrovačke mažoretke, gdje je počela plesati, smatrali pravim mjestom za usvajanje plesnih, ali i životnih vrijednosti.
‘PA MARE, TO BI TI MOGLA‘
Danas neki ljudi znaju ovoj supruzi i zaposlenoj majci četvoro djece ‘savjetovati‘ da se ne daje toliko za nešto što je volonterski, ali oni ne razumiju da ‘nije u soldima sve‘. Zapravo, u soldima nije ništa bitno jer se ono bitno ne može kupiti novcem. Zna to i Marijeta Klis, pa na takve rečenice samo odmahne rukom i požuri na trening, k djeci i mladim djevojkama koje se okupljaju tri puta tjedno i vrijedno vježbaju.
- Sve je počelo 2008. Prvi nastup imale smo tek 2010. Bila sam dubrovačka mažoretkinja. Pavo Handabaka, koji je inače iz Župe i bio je predsjednik Glazbe, tražio je visoke cure koje su dovoljno stare da mogu putovati. Pitao me bi li se i ja pridružila mažoretkama Gradske glazbe Dubrovnik i tako je sve počelo. Taman sam bila krenula u 4. srednje. Vodila nas je Gisela Galiouline. Kad više nije mogla, zamolila me da preuzmem jer sam joj uvijek bila ‘desna ruka‘. Poslije sam se udala i prestala plesati u Gradu.
- Onda je moja rodica Helena Bubalo rekla ‘pa Mare, ti bi mogla osnovati mažoretke u Župi, ja ću ti pomoći‘. Pošle smo u Općinu, a oni su rekli da može i da će nas podržati. U ta doba u Župi je bio samo nogomet, dok za curice nije bilo nikakvih aktivnosti. Prvi nastup bio nam je 26. svibnja 2010. na dan Općine - sjeća se Marijeta s velikim osmijehom.
ODJEDNOM SE UPISALO 117 DJEVOJČICA
A sjeća se i upisa, koji su krenuli u smjeru kojemu se one dvije uopće nisu nadale:
- Nismo mogle doći k sebi! Nestali su nam papiri, a Helena je samo zapitkivala hoćemo li mi ovo moći i jesmo li mi lude - smije se Marijeta na spomen dana upisa, kad se u župske mažoretke upisalo 117 djevojčica. Ta brojka dovoljno govori o tome koliko je ovaj ples popularan, te kako u to doba zaista nije bilo ničega čime su se djevojčice mogle baviti na području Župe.
Od četvEro njezine djece, 16-godišnja Lucija je i danas u mažoretkinjama, dok se 19-godišnja Nikolina ove godine ispisala. Mara još čeka s upisom, a najmlađi je sin Luko, trogodišnjak.
- Mažoretke me prate cijeli život, a za to je ‘kriva‘ moja mama. Kako sam visoka, mama je stalno govorila ‘ispravi se, ispravi se‘. Počela sam s manekenstvom, a onda jednu večer krenula i na upise na Linđa. No, nisam se upisala jer sam zakasnila 5 minuta zbog tadašnje loše povezanosti autobusa sa Župom, a Suli se nije smjelo kasniti - s osmijehom kazuje naša sugovornica.
Linđo joj nije bio suđen, ali mažoretke jesu.
UPISI TRAJU KROZ CIJELI LISTOPAD
- Kad smo osnovale mažoretke u Župi, trenirala sam i starije i mlađe curice, i s pomponima i štapima. Danas imamo koreografkinju i trenericu seniora i kadeta Anelu Barčić. Inače nas ima još četiri koje smo jako aktivne - ja sam predsjednica udruge, dopredsjednica je Ivana Paskojević, tu je i Sandra Herceg kao administratorica i fotografkinja, te Helena Bubalo.
U mažoretke se mogu upisati i petogodišnje djevojčice, a upisi upravo traju i trajat će kroz cijeli listopad, naglašava Marijeta. Ova godina bila im je, neočekivano, izuzetno uspješna:
- Imale smo plan pojaviti se na Državnom prvenstvu Hrvatskog mažoret saveza i poći na ADA fest u Veneciju. Međutim, na Državnom prvenstvu seniorke su ostale sedme, Lana Glavinić je u kategoriji solo ostala četvrta, a duo Lara Herceg i Katarina Perović su osvojile zlato. Njih devet se direktno plasiralo na Europsko prvenstvo u Beogradu, pa smo tražile donacije za to putovanje, a podržala nas je i Općina. Potvrdile smo zlato s duom i osvojile broncu sa solom - kaže.
Mažoret ples je popularan u Hravtskoj, u kojoj ima čak pet mažoret saveza. Zasad se u Hrvatskoj u ovim udrugama okupljaju samo djevojčice i djevojke, dok u Francuskoj već imaju mažoretane.
Mažoret ples je počeo u Americi, a onda se proširio Francuskom. Plesalo se uglavnom uz vojne orkestre i uveseljavalo publiku. Marijeta je u mažoretkama ostvarila sve ono što je kao djevojčica htjela biti, a maštala je o plesnoj školi i željela biti učiteljica kad odraste. Te dvije želje spojila je u jednu i ostvarila svoje snove, iako na drugačiji način nego je ona zamišljala.
Bordo-zlatne monture im hvale gdje god se u njima pojave.
- Prve nam je osmislila Helena Bubalo, a sašila nam ih je Jadranka Sutić iz Župe dubrovačke. Prije dvije godine smo napravile nove, a sašila nam ih je Valentina Gregurić iz Zagreba. Malo smo usavršile kroj i napravile nešto što inače timovi ne rade. Uobičajeno je napraviti monture u S, M, L i XL veličini i ukalupiti mažoretkinje. Zato ta montura vazda ‘puše‘ i negdje je kraća, a negdje duža. A mi smo svima sašili monture po mjeri i to je ispalo tip-top - naglašava.
SVE SE STIGNE
- Uskoro ćemo i najmlađima napraviti nove rmonture. Napravit ćemo ih s elastinima kako bi im valjale dvije-tri godine - opisuje Marijeta, iz čije svake riječi izvire ljubav i predanje za ono što radi. Sigurno je da se mažoretkinje ne bi održale da nema tog najbitnijeg osjećaja, iako se ponekad, uz obitelj i posao, nije lako organizirati.
- Kad voliš nešto, stigne se sve, iako nekad bude napeto i stresno - potvrđuje Marijeta, koja u prtljažniku svog automobila uvijek prevozi pompone, špapove i monture mažoretkinja, a i doma su joj puni ormari rekvizita za nastupe i treninge, koje održavaju u dvorani stare škole u Župi tri puta tjedno.
A koliko treba jednoj djevojčici za naučiti neke osnovne korake i pokrete?
- Sve ovisi o volji. Uvijek kažem da nitko nije smotan i ništa nije nemoguće naučiti. Najbitnije je trenirati i osloboditi se straha od štapa - ističe na kraju.