Supružnici Radmila (rođ. Ilić) i Mate Bukovac ove godine slave 60 godina braka. Rođeni ‘1939. i ‘38. u velikim obiteljima, odrastali su zajedno, na ostacima stare Narone u Vidu, na Neretvi.
Njihove obitelji bile su susjedi, a uvijek pričaju da su se gledali i čuvali otkako su bili djeca. Vjenčali su se 29. studenog 1963. u svom mjestu.
Bili su iz višečlanih obitelji, poslijeratni period bio je vrlo težak i siromaštvo ih je rano natjeralo da rade.
Radmila je već s 12 godina služila u Metkoviću jednu obitelj. Mate je izučio zanat za brica te mu kasnije postaje i nadimak- Brico, njemu, a mi svi ostali smo "Bricovi" - vjerujemo da će taj nadimak ostati zauvijek i to nas veseli.
Vrlo brzo nakon što su se vjenčali, po pozivu službe dolaze živjeti na Pelješac, u Trpanj. Ovdje su, iako uvijek "došli", bili lijepo primljeni.
Kažu da ih je u životu i braku, uz ljubav, održao rad i međusobna podrška. Uvijek su teško radili, o tome govori i činjenica da su prvih 8 godina u Trpnju živjeli kao podstanari, u tom periodu dobili i dvoje djece, a onda je Radmila otišla u Njemačku raditi u tvornicu kako bi napokon izgradili svoju kuću.
Brico je za to vrijeme radio svoj zanat, uz to i dodatni posao, a vjerno je uvijek služio i zajednici. U tim prvim godinama života na Pelješcu, bio je jedan od osnivača prvog dobrovoljnog vatrogasnog društva u Trpnju, koji ga i danas smatra počasnim članom.
Po povratku iz Njemačke, Radmila i Mate grade i useljavaju u svoju kuću, a dvije godine kasnije dobivaju i sina. Do mirovine rade u hotelu Faraon, bave se turizmom (iznajmljuju svoje apartmane), a Mate je do prije desetak godina i dalje šišao, dok god ga je vid dobro služio.
Danas imaju troje djece, osmero unučadi, dvoje praunuka i mnoge boljke, u skladu s dobi. Ipak, Mate svakodnevno, a Radmila ne baš tako često, šeta šetnicom oko mora koju je 70.-ih godina zajedno s drugim mještanima gradio.
I dalje žive u Trpnju, imaju divnu tetu Jasminu koja ih svakodnevno obilazi i pomaže, a djeca i unuci dolaze vikendom.
Danas mogu samo biti ponosni, na sve što su stekli teškim radom, na svoju djecu i unuke. Kažu da ne žale ni trenutka što su otišli iz Vida, tada za njih ondje nije bilo budućnosti, a svoje veze sa rodnim krajem uvijek su aktivno održavali.
Tajne za dugovječnost ne čuvaju, jer ih kako kažu, nema, ali ističu da je jako bitan rad.
Poštuju se i čuvaju danas, kao i prvog dana. I vole, kažu njihovi najmiliji.