Nema kruha bez motike, a ni dobrog vina s Pelješca.
Na strmim padinama uz more, gdje se stoljećima rađa vrhunsko vino od autohtone sorte plavca malog, ne može pristupiti ništa osim motike. Ni traktori ni freze, ni bilo koja druga poljoprivredna mehanizacija. Uzaludne su stotine konjskih snaga Ferrarija i Goldonija. Na 90 posto lokacija gdje raste loza oni su beskorisni. Korisna je samo motika, koja jedina može obraditi šaku škrte zemlje u kamenu, koja Pelješčanima život znači. Nije bez razloga nastala uzrečica "Što je plavcu teže, to je bolji". Drugim riječima, plavac mali rađa u kamenu i iz kamena na isti način kako je to bilo prije stotinu godina. Nije se puno toga promijenilo ni danas. Motika je bila glavno sredstvo za rad tada i sada.
Nažalost, čini se da su motici odbrojeni dani. Strateški plan zajedničke poljoprivredne politike (ZPP) motiku nije predvidio kao potencijalno sredstvo za uklanjanje korova u vinogradima. On poznaje samo mehanizaciju, pa svi oni koji budu kopali po svojim ekološkim maslinicima, vinogradima i vrtovima neće moći ostvariti pravo na novčane poticaje. Zapravo, motikom će se moći kopati, birokrati iz EU-a to ne zabranjuju, ali ekološke proizvođače koji okopavaju ostavit će bez 300 eura poticaja po hektaru. Neki će reći, nije to neki novac, ali u vremenu krize i poskupljenja svih vrsta repromaterijala i zaštitnih sredstava svaki euro itekako dobro dođe.
Kompleksna tema
"Korove unutar redova u 'zaštićenom prostoru' (dio prostora koji se nalazi između debla, čokota i armature) suzbijati mehanički odgovarajućom poljoprivrednom mehanizacijom i opremom", tako stoji u ZPP-u. A kako to provesti na strmim pelješkim padinama?
Iako je ideja bila smanjiti upotrebu pesticida i motivirati poljoprivrednike za ekološku proizvodnju da korove uklanjaju mehanički umjesto da "špricaju" cidokorom i drugim sredstvima protiv korova, mehaničko je protumačeno kao "mehanizirano", tako da je dopuštena isključivo upotreba mehanizacije – traktora, a motika je ispala iz tog "Google prevoditelja" apsurdnih EU propisa. U većini slučajeva to je u praksi neprovedivo, no administracija i birokracija nema razumijevanja za motiku. Njima su favoriti Ferrariji i Goldoniji, koji se pak ne uklapaju u ekološku proizvodnju, pogotovo ne na Pelješcu, gdje je više kamena nego zemlje.
– Što se tiče Pelješčana i ekološke proizvodnje, to je skoro kao Sahara i snijeg. Nažalost, rijetkost. Postoje samo tri certificirana ekološka proizvođača na Pelješcu, tako da bi ukidanje herbicida bila panika, a motika je već davno ukinuta – ističe Maro Bartulović, ekološki vinar iz Prizdrine.
Glavni problem vidi u sprezi politike i trgovine, ali to je, kaže, malo kompleksnija tema koja traje već desetljećima.
Ali kako će ekološki proizvođači nastaviti koristiti motiku? – pitamo dalje iskusnog vinogradara navodeći odredbe EU birokracije, koja nikada nije bila na Pelješcu niti znade kako se ovdje loza obrađuje. Ili, bolje rečeno, kako će kopati motikom oko loza, a dobiti 300 eura poticaja. To je zapravo glavno pitanje. Može li se motika podvesti pod mehaničku obradu pa što god to značilo u prijevodu – mehaničko (lupanje snagom ruka i mišića) ili mehanizirano (upali traktor pa ori)?
– Motika će se koristiti, a upisivat će se mehanička obrada i to je to. Ionako su poljoprivrednici koji koriste motiku ugrožena vrsta – rezolutan je Bartulović, koji je siguran da je ova priča oko motike samo mazanje očiju, skretanje od stvarnih problema, te nemogućnost i nesposobnost institucija da dovedu poljoprivredu u red.
Loše politike
– Naša pelješka proizvodnja i poljoprivreda nije u mogućnosti opstati s ovom politikom i vrednovanjem. Razgovarao sam s vinogradarima iz doline Napa, gdje je cijena jedne tone cabernet sauvignona između 15.000 i 25.000 dolara, a ovdje, u tradicionalnoj mediteranskoj poljoprivredi, cijena plavca malog kreće se, ako je sreće, između 800 i 1500 dolara za tonu. Mislim da je to kraj priče – rezolutan je Bartulović.
Dakle, grožđe je u SAD-u skuplje 16 puta negoli na Pelješcu. Posljedica je to loših poljoprivrednih politika, od kojih je priča o motici samo kap u moru apsurda i nedorečenih propisa te novčanih poticaja, od kojih najmanju korist imaju istinski proizvođači kojima je ekološka obrada način života.
– Za više od dva hektara peljeških ekoloških vinograda dobili smo oko 5000 kuna poticaja, što govori da su poticaji kreirani za velike proizvođače i vlasnike zemlje, a ne za male, tradicionalne proizvođače koji nastoje održati bioraznolikost i način života na djedovini. Mnogi istinski ekološki poljoprivrednici ne rade na održivi način radi novca, nego zbog načina života i zdravog razuma. Ali to je već druga, mnogo kompleksnija tema – kaže Bartulović.
Činjenica koja govori u prilog tome je da je Hrvatska od 2018. godine izgubila oko 10 posto ili cca 2000 hektara vinograda. Dakle, nešto ne štima. Što se tiče apsurdnosti zabrane motike, to je čisti produkt nesposobnosti našeg birokratskog aparata, automatsko odrađivanje zadataka bez razmišljanja i sagledavanja cjelovite slike i regionalnih razlika naše poljoprivrede, te "copy paste" način tumačenja europskih zakona – zaključio je vinogradar Bartulović.
I ostali vinogradari s kojima smo razgovarali u najmanju su ruku šokirani pričom oko "zabrane" motike. Neki čak misle da je to loša šala i pogrešna interpretacija te da će sve vremenom doći na svoje, jer bez motike se ne može.
– Ne znam je li ova odluka za smijeh ili za plakanje. Koliko sam mogla razumjeti iz nama dostupnih podataka, ovdje se radi o pogrešnom prijevodu. EU je u svojem izvješću "Nekemijsko suzbijanje korova u sustavu ratarskih kultura" pokušao napisati pravila za smanjenje upotrebe kemijskih preparata u suzbijanju korova, i pod suzbijanjem korova oni smatraju da se treba što više upotrebljavati velika mehanizacija, ali i da postoje "dobre prakse" gdje kao jednu od opcija spominju "ručno plijevljenje korova" – reći će pelješka vinarka Marija Mrgudić.
Izgubljeni u prijevodu
Uzgojni je oblik većine vinograda u Dalmaciji (a 90 posto na Pelješcu) takozvani ambrela sistem i tu mehanizacija, ako i može (osim na strminama južnih padina Pelješca, Hvara, Brača), može samo u zimskom periodu, kad nema vegetacije. Kad vegetacija krene, jedina alatka koja se može koristiti za suzbijanje korova i prozračivanje tla je motika, objašnjava ona.
– Naše Ministarstvo poljoprivrede to je prevelo kao upotrebu samo velike mehanizacije s priključcima. Kako se ovaj pravilnik odnosi na ekološku proizvodnju, tako je Hrvatski savez ekoloških proizvođača i upozorio na loš prijevod, ali iz Ministarstva smatraju da tako mora biti. E tu nastaje problem za male proizvođače koji su u sustavu ekološke proizvodnje. Oni neće moći dobiti izravne poticaje ako ne budu prikazali račune od mehanizacije kojom su se koristili u suzbijanju korova. Takva pravila svakako "ubijaju" malu proizvodnju i stavljaju je u nekonkurentan položaj spram velikih proizvođača, koji će moći koristiti mehanizaciju i dobivati izravne poticaje, a znamo da hrvatska poljoprivredna proizvodnja počiva na malim proizvođačima, pogotovo u Dalmaciji. Opet dolazimo na klasičnu hrvatsku priču o "ubijanju" malih proizvođača i poticanju velikih proizvodnih pogona. Kako dosadašnja praksa pokazuje, možemo zaključiti da se iz velikih proizvodnih pogona lakše mogu kontrolirati doznačena sredstva negoli od puno malih proizvođača i da bi to mogao biti razlog "slabog prijevoda" EU izvješća – rezolutna je pelješka vinarka Marija Mrgudić.