A gori i kraj, ako je u pitanju Viganj na Pelješcu. Bože mi prosti, nije požar, jer zna doli i vatra poharat, i sami smo svidočili 1998. godine, nego gori sezona: sve puno!
- E! A šta se čudite, lijepo vam govorim: gostiju imamo više nego lani! Evo, jučer nije bilo nijednog slobodnog kreveta, ko nije unaprijed rezerviro, slali smo ga u Orebić...
- Dajte?!
- Jeee, nemate vi pojma. Viganj ima 320 stanovnika, a gostiju zna bit po 1500. Trenutno ih je 1280. Kad je ono navalila korona proljetos, nismo se bili nadali da će sezone bit ikako, ali kažu da je Hrvatska sigurna, pa gosti dolaze, pogotovo surferi...,
- Je li vas strah da će donit virus?
- A nije se strah izgubio, ali to su ljudi sportaši, zdravi, ovisni o maestralu, uvijek na otvorenom, ovde na ponti, vidite i sami kako puše...
- A ko se koga više boji: domaći stranaca ili obrnuto?
- Vidi ga kako me zeza, mogli bi mi onda i kavu popit...
Tako smo divanili s Asjom Anitom Perčić, ljupkom šeficom viganjskoga mjesnog odbora, tik uz crkvicu svetoga Liberana, da nas ne ubije promaja.
Pari kutija šibica ta zavjetna crkvica iz 16. stoljeća, cila u kamenu, baš na šljunčanoj punti. Govori šjora Anita da su je podigli pomorci koje je nevera natirala da spašavaju živu glavu i baš su se tu sklonili.
Hm, baš tu di vazda puše...
I službeni podaci govore da je bolje nego lani. Evo: na 21. srpnja, u Vignju je bilo 1378 prijavljenih gostiju, a istoga dana lani upisano je bilo njih 1247. Indeks je 110,51, govori statistika, a to znači deset posto više.
U samom Orebiću, na godišnjoj razini, palo je 53 posto, a u ciloj općini turista je trećinu manje. Najgore prolaze hoteli. Slušajte sad ovo: bilježe tek 15,65 posto u odnosu na lani, uspoređujući godišnju razinu. A kampovi su upola lošiji. Nećemo više davit postocima i indeksima, glava odma zaboli, a podivljat će ovi šta zbrajaju minuse.
- A, čujte, očekujemo puno bolji buking do Velike Gospe. Najbolji smještaj je već prodan, a preuređene garaže više ne rade. U travnju smo mislili da ćemo bit super ako bude 20 ili 30 posto lanjskog rezultata, a sad smo digli letvicu zadovoljstva na 60 posto, na godišnjoj razini. Sve će vam biti jasno kad vam kažem da smo jesenas vjerovali kako nas čeka najbolja sezona ikada - govori Tomislav Ančić, općinski načelnik u Orebiću.
Opet ćemo malo kasnije s njim, a sad mrvu niz vitar. Govore domaći da furešti znaju sidit na žalu, glavu spuste na kolina i čekaju. A neki mole svetoga Liberana da provitri arju, da in napuni jidra. Smišan je to svit, ujutro su po biciklama i brdima, sve gori do Svetog Ilije, a onda se spuštaju doli sa suncen.
- Oni ti naruče maestro u dvje ure popodne, daske u ruke i odoše - govore lokalci Edita i Tomo, dok in se maltezeri Tobi i Oskar njuškaju.
- Jes, jes, kod mene bili neki Slovenci, kaže gospođa da za četiri ljeta nije uspjela u Korčulu poć, a eno Korčule preko puta. A što je, njezin muž kaže, ako odu brodom u Korčulu ujutro, natrag su tek poslije jedan i to da je njemu već kasno, gubi – vjetar, dodaje Asja Anita i fali nan se da je krštena u Svetoga Duje usrid Splita.
Širon te čuvene ponte triba dobro gledat di gaziš i prolaziš, da ne zapneš o konope za kitesurfing, to su oni zmajevi kojima daskaši upravljaju, moraš pazit na jedra, daske, krila, raznu opremu i surfere kojima je glava u vitru pa se izbezume čin pune. Onda pumpaju, pa veslaju, sastavljaju, driše, obuvaju, izuvaju, svlače, turaju se brže-bolje... Smišni za poludit.
Eno jednoga, cili u crno, ima i smišnu kapu na vezivanje ispod brade. Da mu je ne odnese! Surfa čovik više od 40 godina. Sve je prova, windsurf, kite, a sad je na redu wingsurf, nova igračka, kako sam kaže. Stomatolog je i sveučilišni nastavnik u Ljubljani. U Viganj dolazi 23 godine zaredon, najviše s kamperskon prikolicon.
- Nema straha, vjetar odnese koronu! Viganj je super, globalizacija ga nije uništila, a i naučili smo se družiti s poznatim ljudima, gostima i domaćinima. Budemo po tri-četiri tjedna. Djeca vole dolaziti, a i oni su već doktori i zaljubljeni u Viganj - kaže nan dr. Milan Kuhar.
Šest godina mu fali do penzije, ali force za niz vitar ne fali. A šta je baza s tin wingon, odnosno krilon: dosta je manji od jedra, drži se u rukama, ali baš ničin nije vezan za dasku, ni jarbolon, ni konopon. Staneš na dasku, ispod koje je foil. Drugim ričima, kolomba na dnu koje je avion, bolje rečeno – krila. Ka u hidrokrilaca. Pari komplicirano, ali nije baš toliko.
Uglavnon, kad uvatiš vitar, ta metalna krila iz mora dignu dasku po metra iznad površine, pa pari da lebdiš i... pičiš. Čudo...
- Štos je da je s hidrofoilom otpor puno manji nego kod klasične daske za jedrenje - tumači nan dr. Milan na brzinu i ode za maestralon, vidit ćete slike.
Slovenci su broj jedan u Vignju, daleko najviše ih ima, ali počeli su i Poljaci, Česi, Mađari, Nijemaca i Austrijanac mrvu manje...
Baš Česi upravo održavaju otvoreno prvenstvo svoje zemlje u dvi discipline, a vodeći u obe – windsurf foilu i windsurf slalomu – naš je Splićanin Luka Mratović iz "Labuda". Tri puta bija je na olimpijadi. Sve je izmeja, evo šta govori:
- Viganj i Bol su hrvatske i europske top destinacije za surfere, a u svitu su još poznati Havaji i Kanarski otoci. Vidiš i sam, vitar diktira sve...
- Nešto ka diktatura pelješke ruže vitrova?!
- Eto!
- A šta surferi slušaju? Beach boyse, ha-ha-ha?
- Ha-ha-ha, samo ne cajke... Može stari rock, nismo nešto moderni.
- A šta pijete?
- Više smo za vino nego za koktele.
- A koji van je ovo momak?
- Ja san Maroje Škoro, tek godinu dana jedrin na dasci u disciplini bic. U JK "Split". Pribacija san se iz optimista na dasku, zanimljivije mi je...
- A vataju li se cure kako na dasku?
- Vataju, vataju, još bolje na parangal. Eto vitra, moramo ić - govori Maroje.
- Evo križa našeg svagdašnjeg! Doil će bit iduća olimpijska disciplina - viče Luka Mratović, vata opremu i juriša na Čehe.
S gumon među zubima, poziciju vata Dimitar Hristovski:
- To mi je štitnik, ako me udari daska s foilom, da mi zubi ostanu u glavi. Oštri su rubovi i može biti opasno. Imam i zaštitni prsluk, a prezime je makedonsko iz Ljubljane. Peti put smo u Vignju: super je, nema hotela, nema šopinga, samo priroda, voda i vjetar...
- Jel van ovo žena sekundira?
- Da, da, žena mi daje krila i poljubac za sreću, ha-ha-ha, moja Petra...
- Ha-ha-ha, pomažem mu da podigne krila i s obale pratim da se nešto ne desi. Ima puno brodova u moru, puno surfera, jedan kite se može zaplesti s drugim, konop može puknuti, prejak vjetar može puknuti konop, odnijeti vas u Korčulu, a preslab vas baciti u vodu. Nekidan je neki gliser prerezao dasku s foilom, kao nožem - govori Petra.
S njima je dvoje djece, Diana i Filip, traže mrvu hlada pod tamarisom. Dimitar radi na sveučilištu, Petra u srednjoj školi.
- Strah nas je virusa. Htjeli smo u Grčku, ali treba prijeći puno granica i moguće su karantene kad idete iz jedne države u drugu. S Hrvatskom je jedna granica i nema izolacije pri dolasku ovamo i pri povratku kući. Može se doći autom, a kroz BiH, odnosno kroz Neum nismo htjeli, lošija je epidemiološka situacija tamo, pa smo uzeli trajekt iz Ploča za Trpanj.
Vidim da nema Talijana, a malo je Nijemaca i Austrijanaca. More je vrlo čisto, kamp vrlo dobar - niže Petra i očima traži je li Dimitar u moru ili zraku.
Svratili smo do Mariborca Aleša Komočara, pelješkoga zeta. Čovik odavno ima školu jedrenja i iznajmljuje surferima opremu.
Već 10 godina živi u Vignju:
- Viganj je posebna točka u kanalu između Korčule i Pelješca, tu je najuži dio, kao lijevak, i dobre su termike. Više nego duplo jači je vjetar tu nego na otvorenom moru. Sve se odvija u ritmu ruže vjetrova - tumači Aleš razloga zbog kojih je Viganj postao surferski raj.
Posebna je to turistička niša i izuzetno vjeran soj gostiju, koji godinama i naraštajima dolaze.
- Nije im bitan luksuz u smještaju, iako tu dolaze ljudi s kamperima vrijednim po 200.000 eura, bitan im je luksuz surfanja. To je poseban stil života, njima ne trebaju hoteli s pet zvjezdica, a ovdje imaju sve: mjesto nije komercijalno, sve je domaće, kuhinja odlična, klima poželjna, cijene nisu previsoke, domaćini su se prilagodili takvim gostima, naučili su jedni na druge - nabraja Aleš.
- A surfaju li šta domaći?
- Mogli bi i više! Sto tisuća Hrvata zimi ide na snijeg i skijanje, pa ja nikako ne razumijem zašto ne idu i na surfanje, a na pragu im je i sličan je đir...
- Pošto oprema?
- Dolaze ljudi s opremom vrijednom 10.000 eura, ali može to i skromnije.
- A škola?
- Za odrasle – 100 eura za četiri dana, a za djecu 80 i dobiju međunarodnu licenciju za jedrenje na dasci. Školica za kite traje 12 sati, kroz 4-5 dana i stoji 300 eura. Cijene su iste već 10 godina, greška bi bila dizati ih jer su gosti vjerni.
- Je li smještaj skup?
- U prosjeku, apartman za četiri osobe je od 60 do sto eura, to je prihvatljivo. I u restoranima dobijete velike porcije za fer iznos.
- Kako se slažu Slovenci i Dalmatinci?
- Ha-ha-ha, Dalmacija je uvijek bila mitsko mjesto za Slovence: Dalmatinci su puni šarma, muški se znaju nabaciti Slovenkama, a Dalmatinke su pristupačne - kaže Aleš.
Sad, kad smo se malo i mi ispuvali, triba reć da u Vignju ima i drugi dil gostiju, više su pozadinci, ne istrčavaju se i gledaju svoj mir po valama i kućama za odmor. Govori Asja Anita da 40 bazena ima u Vignju. Englezi su dosta starih kuća pokupovali i obnovili ih, kakve su nekad bile, a kupuju i Poljaci.
- Jako puno ljudi želi samoću i tišinu. I za njih ima mjesta: plaža Ploča je u borovoj šumi, izolirana, ima dio i za nudiste. Mirna je i plaža na rtu sv. Ivana, sve je to na nekoliko kilometara, a između je desetak malih plažica - kaže Asja.
- A ima li privatnih plaža?
- Ajmeee, to mi morate napisat: znači, nema privatnih plaža u Vignju.
A nekima koji žive od turizma sad smeta i muzika, čak i crkvena zvona. Pa, nisu gosti došli u samostan - kaže Asja Anita Perčić.
I još dvi misli za kraj, pa ćemo i mi za vitron:
- Došli bi oni i da počne treći svjetski rat - dobacija je jedan od lokalaca, dok smo ćakulali s Asjon kraj Svetoga Liberana.
- Ne daj, bože, bonace - opisa je načelnik Ančić surfersko stanje uma.