Hrvati vole slanu hranu. Soli se sve, i ono što treba i što ne treba. A hoće li prestati soliti ili barem presoljavati ako cijene soli krenu gore? Kad sve poskupi i cijene odlete u nebo, ljudi prvo počinju štedjeti na hrani. Svaka se kuna okrene po nekoliko puta prije negoli se potroši.
U sveopćoj poplavi poskupljenja i cijene soli su otišle gore. Unatrag godinu ili dvije cijena kilograma jodirane soli bila je oko pet kuna, a sada je taj iznos gotovo 7 kuna. Razlika je od trgovca do trgovca, ali i od proizvođača do proizvođača soli.
Tako, primjerice, paška sol u dućanima košta 6,99 kuna, dok je stonska sol skuplja i košta oko 12 kuna. Međutim, zanimljivo je napomenuti da se stonska sol prodaje izravno u solani te u nekoliko privatnih trgovina u Dubrovačko-neretvanskoj županiji jer soli nema dovoljno da bi se distribuirala kroz trgovačke lance diljem Hrvatske.
Kvaliteta se plaća
- Kod nas u solani je cijena kilograma soli 12 kuna. Toliko je i u trgovinama u kojima se prodaje. Možda je nešto skuplja na otocima - ističe vlasnik Stonske solane Sveto Pejić.
Ovoga ljeta u solskim bazenima je proizvedeno 350 tona konzumne soli i 2,5 tona kvalitetnog solnog cvijeta koji se ne prodaje po trgovinama već isključivo u solani ili Vili Koruna u Stonu.
Pejić smatra da cijena od 12 kuna za kilogram nije previsoka te da je dostupna svima onima koji vole okus stonske soli.
- Jedna četveročlana obitelj mjesečno potroši kilogram soli. Pa zar je dvanaest kuna previše izdvojiti za kupnju - pita se Pejić, koji ima velike planove sa stonskom solanom. Nakon temeljite rekonstrukcije i popločavanja bazena kamenom (sada je na dnu asfalt), što će garantirati visoku čistoću soli, solana bi mogla proizvesti i do četiri tisuće tona kvalitetne soli, koja bi tada možda bila i jeftinija za krajnjeg potrošača.
A ovako kada se proizvode manje količine uz isključivo primjenu ručnog rada, i cijena mora biti veća. Stoga on smatra da razlika od četiri, pet kuna za kilogram stonske u usporedbi s nekom drugom soli nije apsurdna jer je stonska sol kvalitetnija i bolja.
- Nije svaka sol ista. Stonska sol, zbog tradicionalnog načina proizvodnje nema gorčinu i potpuno je ekološki proizvod, bez štetnih aditiva, koji se dodaju kako sol ne bi upila vlagu - pojašnjava nam Pejić i dodaje da građani Hrvatske na godišnjoj razini potroše oko 60 tisuća tona soli, dok tri domaće solane u dobrim godinama mogu proizvesti 15 do 20 tisuća tona soli. Dakle, većina se uvozi, a to vam ne piše na deklaracijama u trgovinama.
Sol koja se uvozi je oprana i centrifugirana i sušena na 650 stupnjeva, čime je izgubila sve minerale dok stonska ima 75 različitih minerala - reći će on.
Nema logike
Kad se sol pobere s bazena, vagonima se transportira u skladište. Vitlom se podiže do potkrovlja skladišta, koje ima kamene zidove obložene drvom. Sol se iz potkrovlja cijedi i suši sasvim prirodno te svakodnevno miješa i ručno okreće. Na taj način ona gubi svojstvo upijanja tekućine. Kad se potpuno osuši, ona je sipka, bez ikakvih aditiva i neće se skameniti. Upravo zbog takvog načina proizvodnje je i skuplja - pojašnjava nam Pejić.
- Potrošači su regulatori tržišta. Ako kupuju prodavat će se, ako ne kupuju neće se prodavati. Treba prije strahovati od visokih cijena jer sad ima pokazatelja da ljudi ne mogu kupovati, pa su smanjili kupovanje - kaže Ana Knežević iz Udruge za zaštitu potrošača.
Za nju je razlika u cijeni soli od pet kuna apsurdna.
Posebno jer se radi o dućanima na dubrovačkom području u neposrednoj blizini solane u Stonu.
- Ako ima logike u transportu i cijenama, ova što se s Paga dovozi do Dubrovnika bi trebala biti skuplja nego sol iz Stona koju bismo mogli donijeti na leđima - zaključila je Knežević.