Kada poslije završetka ove školske godine “isprati” svoju posljednju generaciju četvrtaša, učitelj Zoran Lončar iz Ploča će, nakon gotovo četiri i pol desetljeća neprekidnog rada u prosvjeti, otići u zasluženu mirovinu. U dosadašnje preko 43 godine radnog staža u bolovanju je bio samo jednom, prošle godine tri tjedna, zbog operacije oka, što dovoljno govori o njegovoj odgovornosti, profesionalnosti i odnosu prema poslu. A da uzrečica “dobar čovjek-dobar učitelj” vrijedi u njegovom slučaju, uvjerili smo se slušajući i gledajući reakcije njegovih učenika dok im je predavao i dok ih je pripremao za buduća kvizaška natjecanja, jer je Zoranu kviz, uz rad s djecom kao prvi izbor, te košarku, velika životna radost.
Posao bez dvojbe
Gimnaziju je završio u rodnim Pločama, ipak je on, kako voli reći, “dite Crne rike”, a Pedagošku akademiju u Splitu, koji je dobio prednost ispred hladnog Sarajeva. Prvi posao, i to kao zamjena, dobio je u Gradcu 1980. godine i tu se zadržao dvije godine. Druga “postaja” bila je Opuzen, također zamjena pet godina, a onda stalni posao u Pločama već preko tri i pol desetljeća.
- Primio me tadašnji ravnatelj škole Ivo Barbir. Nikada nisam dvojio što želim raditi, rad s djecom je odgovornost i privilegija, jer otkrivate njihove talente i mogućnosti, hrabrite ih da razvijaju najbolje u sebi i pripremate ih za buduće životne izazove. Nikad nisam imao problema ni s djecom ni s njihovim roditeljima, uvijek smo pronalazili zajednički jezik, na obostrano zadovoljstvo, kaže nam Zoran i ističe kako je i s kolegama uvijek razvijao dobre odnose.
Svjestan da je učitelj jedna od osoba koja se pamti cijeloga života, svojim primjerom, znanjem i ustrajnošću obrazovao je stotine dječaka i djevojčica, točnije više od 400 ako se uz učenike, uzmu i obzir i brojne generacije mladih košarkaša i košarkašica. Žao mu je što je malo muških učitelja, smatra da bi ih trebalo biti više i nije mu drago što je sve manje djece u školskim klupama. “Nekada mi je u razredu bilo 25-ero djece, danas ih ima 20. Ako se čovjek dobro organizira i uloži dovoljno energije, siguran sam da može svakome djetetu posvetiti dovoljno pažnje i uspostaviti odnos iz kojeg će doći do izražaja ono najbolje što svako dijete ima. Najveća nagrada u ovome poslu, koji, ako mu se dovoljno posvetite može emocionalno iscrpiti, ali i ponuditi priliku da pokažete vlastitu kreativnost, jeste osmjeh na dječjim licima”, naglasit će Zoran, svjestan da čovjek ne može tako često osjetiti toliko zadovoljstva, kao kad ste nekome potrebni, a učitelji djeci jesu potrebni.
Ovaj samozatajni pločanski učitelj volonterski je vodio brojne sportske aktivnosti u školi i izvan nje. “Njegovi” dječaci i djevojčice nekoliko puta su osvajali županijska prvenstva u košarci, koju je on, u KK Ploče počeo igrati sa 16 godina. I, malo ljudi to zna, postao najbolji strijelac kluba u povijesti s 61 postignutim košem na jednoj utakmici, u vremenu prije “trica”. Bio je trener prve muške ekipe, trener mlađih kategorija i trener ženskog kluba, koji se na žalost, zbog nedostatka financijskih sredstava, ugasio. Bio je i predsjednik društva “Naša djeca” koje je organiziralo priredbe i razna natjecanja za djecu. Na pragu mirovine kaže nam da je sve brzo prošlo, ali i da je “zub vremena” učinio svoje. Danas mu, naglašava kroz šalu, veći izazov od rada s djecom i pripreme za nastavu predstavlja e-dnevnik.
U obitelji je snaga
A posebni trenuci za njega i učenike su organiziranje kviza u razredu. Osnovao je i sekciju, zove se “Mali kvizaši”, gdje Zoran priprema buduće kvizaške šampione. Na razrednim kviz natjecanjima sudjeluju četvrtaši, bude ih više od 20. On im pripremi pitanja i osigura nagrade. I sam Zoran je dva puta, u “Najslabijoj karici” i “Potjeri” osvajao novce, pa ima dovoljno znanja i iskustva koje nesebično prenosi na najmlađe.
No, za ovog hrvatskog branitelja i dragovoljca, koji je s pločanskim postrojbama prošao najizazovnije vrijeme na Južnome bojištu tijekom Domovinskoga rata, nema nikakve dileme kada je u pitanju izvor iz kojeg crpi životnu energiju. To je njegova obitelj, supruga Dragana i kćerka i dva sina s kojima se ponosi. Najstariji Tonći hotelski je menadžer u Pragu, Petar je bankovni menadžer, a Katarina magistra sestrinstva. Upravo njima posvetit će se najviše u skorim umirovljeničkim danima, priuštit će si i pokoje putovanje, a pronaći će vremena i za maslinik i fotografiju.
