Hrvatski sportski savez i ove je godine najuspješnijim nastavnicima i profesorima u hrvatskim županijama dodijelio Nagradu za promicanje školskog sporta, a u Dubrovačko-neretvanskoj županiji tu je nagradu dobio Korčulanin, točnije Blaćanin Nenad Šeparović, profesor Tjelesne i zdrastvene kulture u Srednjoj školi u Blatu.
„Moram priznati da sam iznenađen, u županiji ima dosta profesora koji dobro rade, no eto, prepoznali su moj dugogodišnji rad na raznim takmičenjima iz velikog broja sportova i odlučili su se za mene. Drago mi je, počašćen sam, nadam se da će dogodine biti netko drugi iz Korčule“, skromno je prokomentirao profesor Nenad koji s djecom radi više od 35 godina.
Nagradu je u Nenadovo ime preuzela njegova kćer Danijela, također diplomirani kineziolog, budući da ga je bolest spriječila doći na svečanost u Zagrebu, u kristalnoj dvorani hotela Westin. Nema veze, odvraća Nenad uz smijeh, bit će još koja nagrada pa ću i ja prisustvovati, uvjeren je.
Nenad Šeparović rođeni je Blaćanin, nakon što je 1985. diplimirao na Fakultetu za kineziologiju u Zagrebu, vraća se u rodno Blato. Do 1990. radi u OŠ Smokvica, a onda prelazi u SŠ Blato gdje radi do danas. Vodio je škole rukometa i nogometa, sa školskim momčadima i ekipama sudjelovao je na četrdesetak školskih, državnih prvenstava u malom nogometu, krosu, stolnom tenisu, atletici i gimnastici. Kao mentor osvojio je dvadesetak državnih medalja, a više puta je sudjelovao na Svjetskim otočnim igrama gdje je osvojio dvije srebrne i dvije brončane medalje. Slobodno možemo reći da je Nenad na otok Korčulu donio gimnastiku i atletiku, 1996. osniva Gimnastički klub Sokol u Blatu, a atletikom ga je zarazila supruga.
„Dok sam studirao u Zagrebu, popodneva sam provodio u gimnastičkoj dvorani, nevečer bi u dvoranu došla ekipa djevojčica GK Novi Zagreb, sa zanimanjem sam pratio njihove vježbe i odlučio da ću po povratku u Blato osnovati gimnastički klub. To sam i realizirao, počeo sam već 86. no lutao sam, radio sam s djevojčicama petog i šestog razreda, kasnije sam shvatio da treba početi puno ranije.
U atletiku me uvela moja supruga Gordana, inače nekadašnja članica AK Mladost, ona je u bivšoj državi bila treća na 800 metara! Imali smo i još uvijek imamo odličnu suradnju nas dvoje, ona radi kao nastavnica tjelesnog u osnovnoj, a ja u srednjoj školi, ona pripremi učenike, a ja ih još dotjeram u srednjoj“, ispričao nam je Nenad.
U atletici je Nenad ostvario najzapaženije rezultate svoje trenerske karijere, pamte se četiri medalje discipline skok u vis sa Svjetskih otočnih igara, ali bilo je tu i jako puno četvrtih mjesta u disciplinama bacanje kugle i skok u dalj. Sjeća se, priča nam Nenad, kad su u Portugalu osvojili srebro u skoku u vis, prišao mu je kolega sa Sicilije koji je osvojio zlato. Zanimalo ga je gdje i kako treniraju, kad je čuo da Nenad sa svojim učenicima trenira u dvorani gdje preskače laštik, bio je u šoku, prisjetio se Nenad, no kad nešto voliš, kad se trudiš, dođu i rezultati.
Iako je ponosan na ovu nagradu, najdraže mu je ipak odlikovanje Reda Danice s likom Antuna Radića koje mu je uručio predsjednik države 1998. godine. Osvojio je te godine dva državna prvenstva i bio je jedan od najmlađih dobitnika tog odlikovanja u povijesti, no nije bilo medija kao danas da poprate taj uspjeh.
Tjelesni, kao predmet, danas se dosta promijenio u odnosu na prije, zaključio je Nenad. Često napominje kako bi bilo dobro da djeca od prvog do četvrtog razreda imaju posebnog nastavnika tjelesnog, jer ako ih za sport ne zainteresiraš u najranijoj dobi, poslije će biti kasno zbog današnjeg sjedalačkog načina života.
Prilikom ocjenjivanja u školi ne vodi se uspjesima, nije svatko sposoban za jednaki uspjeh, učenicima ocjenjuje trud, volju i njihovu iskru za sport.
Ipak, neke su stvari bolje, kaže Nenad, kad je 82. i 83. dok je još studirao, u Blatu održavao formu trčajući kasno navečer mjestom, bilo ga je sram da ga netko ne vidi, da mu ne kažu da je lud, vidi ga, trči po noći! Danas navečer Blatom ne možeš proći od mnoštva trakača i šetača, zadovoljno ističe Nenad, i to je dobro.
Nenadova obitelj danas broji tri kineziologa, osim njega i supruge, tu je i kćer Danijela, a ima još dvije kćeri Dinu i Josipu. Čekaju ga još tri, četiri godine do mirovine, ali ne razmišlja o odustajanju, pred njim su još brojna natjecanja, ima dobre gimnastičare, atletičare i trkače.
„Bit ću aktivan u sportu dok budem mogao micati prstima. Strah me jedino gimnastike, bilo bi mi žao, kad jednog dana mene više ne bude, da se i gimnastika ugasi. Nadam se da će se to nastaviti“, poručio je.
Dora Lozica FOTO: privatni album