Kažu da čovjek kad je zdrav ima tisuću želja, a kad je bolestan samo jednu, a najveća želja 25-godišnje Katarine Nobilo iz Lumbarde je samostalno hodati. Unatoč teškoj dijagnozi cerebralne paralize, Kata se nikad nije predala, uporno je vježbala i odrađivala rehabilitacijske cikluse u Poliklinici Glavić za koje i sama prikuplja sredstva izradom nakita!
Kata je rođena 1997. godine iz blizanačke trudnoće. I ona i njena sestra Jelena rodile su se zdrave, no greškom doktora Kata je treći dan ostala bez kisika, a posljedica je i danas teška dijagnoza cerebralne paralize.
Unatoč tome, Kata nam kaže kako je djetinjstvo provela u smijehu uz veliku podršku sestara, mame i tate iako je većinu vremena provela po bolnicama na operacijama.
Težak početak
-Roditelj teško prihvati takvu dijagnozu, nama je bio šok i mučili smo se na razne načine ne bi li je ublažili. S vremenom se naučiš, shvatili smo da se radi o dijagnozi čije se posljedice mogu ublažiti, ali ne može se izliječiti, zna to i Kata. Motivira nas svaki njen uspjeh, što je za nekoga obični, mehanički pokret nogom, za nas je radost. Naš je cilj i konačni uspjeh Katina samostalnost u obavljanju njenih fizičkih potreba”, iskren je Katin otac Željko.
Željko se prisjetio nekoliko ključnih trenutaka Katina djetinjstva, prve ozbiljnije operacije sa 7 godina u Klinici za ortopediju Šalata u Zagrebu nakon koje se više nikad nije vratila u prvotno stanje i kondiciju. Nakon Zagreba odlučili su se na operaciju u Njemačkoj 2011. godine koja je bila i više nego uspješna i nakon koje je Kata hodala sama uz pomoć ortoze. Te su specijalne ortoze, pomagalo koje se koristi kod oštećenja lokomotornog sustava, nekoliko puta prepravljali, ali kako je Kata rasla, trebale su joj nove. Oko 11 tisuća eura za nove ortoze tad je za obitelj Nobilo bilo previše i morali su odustati.
Kata, međutim, nije nikad odustala, a njena je obitelj vjerno pratila u ostvarivanju najveće želje, a to je samostalno hodanje.
-Gledali smo televiziju 2017. i priču o djevojčici koja je uspjela prohodati zahvaljujući Lokomatu i rehabilitacijama u Poliklinici Glavić u Dubrovniku. Jedina je prepreka bila cijena, rehabilitacija je bila jako skupa, ali uskoro se javila moja generacija iz Lumbarde. Napravili su veliku humanitarnu akciju i prikupili sredstva za dva ciklusa. To su i danas moja dva najuspješnija ciklusa, nakon prvog sam se digla uz hodalicu, što prije nisam mogla, a nakon drugog sam počela hodati uz neurološke štapove. Terapeuti i doktori, svi su bili oduševljeni, imala sam paralizu petog stupnja, a rehabilitacijama sam je spustila na treći”, ponosno nam objašnjava Kata.
Lokomatom do samostalnosti
Kako bi napredovala i održavala svoju kondiciju, Kata je do sad odradila devet ciklusa rehabilitacije. U tome su joj pomogli brojni prijatelji, najviše roditelji koji su s udrugom Moje sunce organizirali niz humanitarnih akcija, a Kata je potrošila i ušteđevinu koju su roditelji čuvali za nju cijeli život. Danas sa štapovima hoda 500, 600 metara bez da se posebno umori, ponosno nam otkriva Željko, no 10. rehabilitacija kuca na vrata, a Kata je odlučila uzeti stvar doslovno u svoje ruke. Već neko vrijeme izrađuje i prodaje unikatni nakit, to je vrsta vježbe, terapije, ali nakit je zanimljiv, lijep i prodaje se k’o lud, sa zaradom je platila pola devetog ciklusa!
-Otkad znam za sebe volim raditi s rukama, ali nisam bila sigurna mogu li ja to, znate da cerebralcima ni ruke nisu dobre. Na početku mi je bilo teško, no vježbom sam sve bolja. Nižem perlice, ili staklene ili od bračkog kamena, izrađujem ogrlice, naušnice, narukvice, držače za naočale, vezice za dude i privjeske. Sve su ideje moje, mislila sam da će mi to biti hobi, ali izašlo je iz tih okvira”, priča nam ponosno Kata kako su je ovo ljeto turisti koji su kupili njen nakit molili za zajedničku fotografiju.
Katin se nakit ljeti može kupiti u turističkim agencijama, a najlakše je obratiti joj se na Facebook stranici Nakit Katarina. Kad su rehabilitacije u pitanju, novaca uvijek nedostaje, a svaki euro ponekad znači smiješak više na licu mlade žene koja je život provela boreći se za svaki korak.
-Ne volim kad se ljudi prema meni obraćaju kao da sam mala, ne volim kad mi tepaju, želim da mi se obraćaju kao odrasloj, normalnoj osobi. Poručujem svima koji se bore s dijagnozama, vjerujte u sebe, borite se, sanjajte svoje snove!, poručila je.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....