Točkica za kišu, tri crtice za maglu, trokutić za tuču...to je sustav simbola kojima vješto barata Božo Kralj, najstariji živući Konavljanin i vrijedni motritelj vremenskih (ne)prilika s nevjerojatnih 67 godina amaterskog staža. Dundo Božo je početkom listopada navršio 102. godine, a njegovo druženje s kišomjernom postajom može se pratiti od daleke 1950.
Tada je Državni hidrometeorološki zavod tražio nekoga tko će im slati mjesečne izvještaje o oborinama, vjetrovima i grmljavinskih nepogodama od Konavoskog polja šire. Sretan ih je slučaj namjerio na poljoprivrednika i samoukog zanatliju iz Pridvorja, s kojim uspješno surađuju do dana današnjeg.
- Na ove obrasce svaki dan bilježim podatke koje prikupim tu u postaji ispred kuće. Zatim poštom šaljem mjesečni izvještaj u Zagreb. Oni meni pošalju kuverte s papirima za cijelu godinu, ja ih popunim po mjesecima pa dam njima jedan primjerak, a sebi zadržim kopiju. Kroz sve ove godine jako su zadovoljni mojim radom, uvijek me hvale i šalju priznanja – kaže vitalni stogodišnjak koji do mjerne postaje, istina, sada ide uz pomoć hodalice, no 'računalo' u glavi i dalje izvrsno služi:
- Mjerenje vremena je jako važno kao orijentir za radove u baštini. Ako dugo pada kiša, prema tome ćeš planirati poslove u polju. Ovoga ljeta bila je jako duga suša i mraz u travnju jaki, sve to utječe na lozu i druge kulture – govori nam sasvim razgovjetno dundo Božo, kojemu je nedavno u gostima bio imenjak, konavoski načelnik Božo Lasić. Vizita je itekako opravdana jer je kroz desetljeća amater 'opažač' iz Pridvorja nanizao i nagrada i dogodovština za deset života. Čovjek je doslovce iz podmorja izronio na površinu. Kako? Pa 1938. za Kraljevine Jugoslavije i mladoga kralja Petra Karađorđevića stigao mu je poziv za mornaricu.
Točnije, za ukrcaj na podmornicu imenom 'Smjeli' s bazom u Tivtu. 'Smjeli' je tad bio zadnja riječ tehnike, mogla je roniti neprekinuto 14 sati bez ikakva rizika za zdravlje posade, uz pomoć pročistača zraka i do 20. Božo nije hvatala klaustrofobija, čak ni kad je od pritiska trup podmornice počeo škripati pri zaronu u Jadran na dubinu od 67 metara. A na podmornici se Konavljanin nije koristio periskopom već gvantijerom.
- Bio sam konobar, posluživao sam hranu časnicima. Bilo je 39 ljudi u posadi i, mislim, pet časnika. Dok smo plovili, nismo se mnogo kretali, što mi se odrazilo na kilažu. Kad su me nakon godinu i pol otpustili iz vojske, dobio sam 19 kila – pamti Božo kako se za dinar naknade izvagao na stanici u Herceg Novom i ostao iznenađen rezultatom. Tjelesna težina brzo se vratila u normalu, štoviše, pala je na niske grane u onih 14 mjeseci provedenih u partizanima. S Drugom dalmatinskom brigadom je u oslobodilačkom jurišu, prisjeća se, stigao sve do Trsta. S boleštinama se borio bez lijekova, gladan, smrznut i pothranjen.
Najstarijeg mjeritelja vremena u Hrvata slična je sudbina zadesila i u trećem ratu koji je doživio, onom Domovinskom. Tijekom agresije nije s ostatkom obitelji otišao u progonstvo u Dubrovnik, već se sa najstarijim sinom Stijepom zadržao doma na imanju:
- Imali smo te godine vagon i pol grožđa, tri krave i tri svinja, bilo nam je žao da to propadne. Pa smo sin i ja ostali i tjednima se skrivali po špiljama. Stijepo je poginuo, a mene su zarobili i doveli u Komandu mjesta na Grudu. Sjećam se nekog mladog advokata iz Banja Luke, taj je bio ljubazan, pomislio sam da sam lišo prošao, kad ono...upala u prostoriju trojica s poliocijskim palicama. Pitali su me gdje mi je puška, a kad su mi vidjeli prsten s hrvatskim grbom na pločici, pomahnitali su! Nisam znao da udarac palicom tako boli i peče k'o užareno željezo. Jedan me je udario cipelom u prsa i ostao sam bez zraka, umalo sam se ugušio. Pet dana i noći sam preživio bez jela i pića, ni na potrebu nisam išao. Iz Komande su mi onda poslali neku doktoricu da mi da injekciju, a kad su me preko Crvenog križa prebacili u hotel Croatia u Cavtatu bio sam sav modar – prisjeća se ratne traume Božo koji je i tada bio vremešan, 76 godišta mu je bilo.
Danas, 26 godina kasnije poslije kalvarije, ne žali se ni zbog čega što je proživio. Često mu je na pameti pokojni Stijepo, a s grižnjom savjesti sjeti se i ona četiri ratna mjeseca kad je, zbog objektivnih razloga, bio spriječen Zavodu slati izvješća o kretanju padalina i inih atmosferilija.
- Što ću, nisam mogao mjeriti dok sam se krio i bio u zatvoru. Ali je zato ostalo praznih listova za zapisati, pa sam ih sve iskoristio – pravda nam se dundo Božo koji se ne boji globalnog zatopljenja, topljenja ledenjaka ni vremenskih ekstrema. Vazda će biti kiše, oblaka i suše, a velike klimatske promjene ionako neće nitko od nas živ dočekati, pa ni narodni 'opažač' koji je za kraj s nama podijelio recept za dugovječnost:
- Manje jedite i pijte, više radite, a manje mislite – poručuje nam i napominje da ne zaboravimo napisati da je bio i svjetski putnik.
Samo je u Amerikama u sestara bio osam puta, brodom je krstario do Casablance, kao turist i hodočasnik obišao Španjolsku i Francusku...Svo vrijeme je, razumljivo, pazio da svaki dan netko očitava vrijeme. Jer, što bi Konavle bile bez kišomjerne postaje Pridvorje?
StoryEditorOCM
KonavleKIŠNI ČOVJEK IZ PRIDVORJA
NAJSTARIJI KONAVLJANIN Dundo Božo Kralj - kralj vremena
1. prosinca 2017. - 15:59