Kad je Gago posrijedi, ne treba pitati gdje će biti 18. studenog. Cavtaćanin Gašpar Butigan, informatičar na pragu pedesete, redovito pohodi Vukovar još od 2011. kad je prvi put uz Dan sjećanja otišao na obale Dunava. I ove godine se putuje, s krajnjeg juga prema krajnjem istoku, a itinerar je dobro poznat.
- Uvijek gledamo posjetiti vukovarsku bolnicu večer prije Kolone sjećanja. U krugu bolnice započinje program obilježavanja pada Vukovara, a skoro svaki put posjećujemo i Ovčaru, mjesto pokolja koje nas uvijek potrese. Ono što raduje su promjene nabolje u Vukovaru. Umjesto ruševina, sad se vidi napredak na svakom koraku, od izgleda pročelja do infrastrukture, sadržaja, svega...- priča nam ovaj otac tri sina.
Slavonski sokol
Motiv prvog, a i svih kasnijih Gagovih posjeta gradu heroju veliko je prijateljstvo s Markom Cvitkovićem, vukovarskim braniteljem koji je kroz godine prijateljevanja s Butiganom gotovo postao stanovnik Cavtata. Marko je, nažalost, danas pokojni, umro je početkom godine i ostavio veliku prazninu u Gagovu srcu. Živo se Butigan i danas sjeća ratnog puta svog prijatelja koji je u teškim borbama za Vukovar u jesen 1991., baš na dan pogibije generala Blage Zadre, ranjen sa sedam metaka. U ratu je Marku poginuo i brat Mario. Nakon pada Vukovara sa suborcima se Marko povukao u tvornicu Borovo gdje su još dva dana odolijevali braneći civile. Nakon predaje, prošao je logor Stajićevo u Srbiji, a nakon razmjene nastavio braniti domovinu, prvo kao pripadnik 66. bojne Vojne policije, da bi potom s 204. Vukovarskom brigadom ratovao na Kupresu, u Posavini...
Slavonskog sokola Gašpar će se sjetiti i ove godine, prve u kojoj ne koračaju zajedno u Koloni sjećanja.
- Naš prijatelj, prijatelj Cavtata i Konavala je Zvonko Milas, bliski Markov prijatelj. Udruga branitelja i dragovoljaca Domovinskog rata kojoj je on predsjednik organizira za nas doček u Srijemskoj kući u Iloku na kojoj smo gosti večeri uoči Kolone sjećanja. Kad smo gore, uvijek noćimo u Iloku. I tamo i u Vukovaru smo stekli mnogo prijatelja koje ugostimo na jugu kad god imamo priliku – otkriva nam Gašpar koji na put kreće s uigranm ekipom, braniteljima Perom Fiorovićem i Vlahom Ivanišem, te Mijom Martinovićem, braniteljem koji je godinu dana proveo u vrletima u potpunom okruženju.
Mijo se živo sjeća tog vremena:
-- Skoro cijeli vod kojim sam zapovijedao je ostao u okruženju. Većina nas je izdržala do oslobođenja Konavala 21. listopada 1992., kad smo se priključili bojnoj, Konavoskoj satniji. Vijest o padu Vukovara zatekla nas je u jednoj špilji u Sniježnici. To su bili teški dani. Naša je sudbina tad bila vezana za Dubrovnik, da je on pao, bili bismo u bezizlaznoj situaciji. Srećom smo uspjeli dočekati oslobođenje – priča nam Mijo koji je prvi put u Vukovar hodočastio već prvu godinu nakon mirne reintegracije.
Sve nas je manje
- Želio sam vidjeti uživo tu strahotu i pokloniti se žrtvama koje su pale za Vukovar. Bio sam neprekidno pet godina u vojsci, prvo na brdu, pa na položaju u Konavoskoj satnici i tako sve do kraja, do 29. lipnja 1996. kad smo skinuli uniforme, a policija od vojske preuzela granicu. Svake godine me nešto vuče Vukovaru u ovo doba, to mi je i želja, a imamo i puno prijatelja koji nas fino ugoste, a i mi njih kad dođu na jug. Nažalost, sve nas je manje i manje, svake godine netko umre. Ja nisam odmah išao u mirovinu, obrtnik sam bio i prije i nakon rata, imao sam kamion i bager, bavio sam se prijevozom, da bih 2000. prešao u ugostiteljstvo, sve do prošle godine sam držao restoran u Solinama. Vukovar je danas za ne prepoznati, svi koji govore drugačije, ne govore istinu, nevjerojatno se poboljšalo. Onaj tko je bio prve godine i sad, to je neusporedivo. I zato sam sretan kad odem i vidim koliko se sve pošlo naprijed – s radošću uspoređuje Mijo kojemu su stalne ‘postaje‘ vukovarski Vodotoranj i groblje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....