Zdravstveno-laboratorijske tehničarke Branka Jurković i Maja Rezo: ‘Urin su nam za analizu donosili u bidonu, a muški se više boje vađenja krvi!‘

Vade krv i ljudi ih se uglavnom plaše. Prvo na što čovjek pomisli jesu vampiri, ali ni Maja Rezo ni Branka Jurković ne piju krv niti im je Dracula išta u rodu. Svi koji dođu kod ovih zdravstveno-laboratorijskih tehničarki, odlaze s osmijehom jer razloga za strah od njih i njihovih kolegica nema.

Ljudi se smire kroz razgovor

Rade u Medicinsko biokemijskom laboratoriju Maldini u Domu zdravlja Dubrovnik, Maja najčešće biokemijske pretrage na analizatoru, a Branka već 12 godina radi na terenu – Dubrovačko primorje, Pelješac i Mljet njezin su rajon.

Radi se od 7 do 14 sati, a ovisno o danu, Branka odlazi u Ston, Janjinu, Babino Polje... Iz Stona se vraća oko 10, a s Mljeta u podne i onda se posveti hematologiji. Maja ujutro pripremi aparat za obradu i analizu uzoraka. Dok kolegice vade krv, ona uzorke centrifugira te ih analizira, a nakon Brankinog povratka prelazi se na uzorke s terena. Maja radi već 41 godinu, a Branka 33. Sjećaju se kako u počecima tehnologija nije bila ovako napredna.

- Počeli smo doslovno s brojenjem krvnih zrnaca na mikroskopu. Sve se prije radilo ručno. Sad je daleko više pacijenata i uzoraka, bude po 200 i nešto uzoraka ujutro, ali je lakše raditi, uspoređuje Branka, a Maja dodaje:

- I dan danas se pitam kako smo to sve radili ručno, ali i sad treba dosta vremena. Čak mi se čini da smo prije brže odrađivale posao, bilo je manje pacijenata i manje se tražilo, a bilo je više laboranata. Izrađivali smo krvne slike i analizirali urin, dok su se biokemijske pretrage prije radile samo u bolničkom laboratoriju. Danas radimo i hematološke i biokemijske pretrage. Krvne slike izrađuje analizator koji ih selektira, dok manji dio radimo pod mikroskopom, samo patološke krvne slike. Uglavnom, nema praznog hoda - ni danas ni prije, uvjerava Maja.

Branka voli raditi s ljudima, razvila su se dobra poznanstva, a najteže joj je kad ljudi, koje je dugi niz pratila, napuste ovaj svijet. Ljetne gužve, prometne nesreće ili viša sila – kad putuje, na svašta naiđe.

- Ima tu starijih ljudi, usamljenih, onima kojima godi da popričate s njima. Navikla sam se na njih i baš bi mi falilo da prestanem ići na teren. Često za nevremena dođem do Prapratnog, ali brod ne pristane pa se moram vratiti doma. Jednu godinu kad sam išla u Janjinu zameo me snijeg, nisam mogla doći do uzorka, a krv je već bila izvađena. Zvala sam doktoricu koja je poslala čovjeka koji se probio kroz snijeg. Stigla sam do Ponikava, a on je došao s velikim autom i donio mi krv, priča Branka. Samo u iznimnim situacijama medicinsko osoblje na terenu vadi krv, ali to uglavnom radi Branka u posebnim za to namijenjenim prostorima. Na terenu uzorke centrifugira, pripremi za transport te ih posebnim frižiderima u torbama prebacuje do grada. Krv tako može izdržati dva sata. I Maja voli raditi s ljudima, a vremenom je stekla širok krug prijatelja te upoznala dobre ljude koji joj se nerijetko ‘otvore’. A vađenje krvi je malo kome ‘milo’.

- Ljudi se jako boje, pogotovo muški! Jednom čovjeku nedavno nikako nisam mogla smiriti ruku, zvala sam sestru da mu drži ruku jer se toliko tresao... Rekao mi je da se boji, da će mu doći slabo i onda smo malo popričali, obavili smo to, a on me pitao može li drugi put tražiti mene da mu izvadim krv. Naučili smo kroz razgovor smiriti ljude, a vidiš na osobi čim sjedne da se boji. Naravno, i žene se boje, a što se djece tiče, na terenu skoro i ne zaplaču, budu mirna, a ovdje bude svakakvih situacija: djeca plaču pa roditelji postanu nervozni..., priča Branka, a Maja dodaje:

- Mislim da je tu stav roditelja jako bitan, treba pripremiti dijete ako je u dobi kad razumije, djecu ne treba zavaravati, jednostavno im treba objasniti gdje idu, što će im se raditi, koliko će boljeti, treba ih suočiti s istinom, nije to strašno. Naravno, maloj djeci je to uvijek šok, žao mi je što proživljavaju, ali nikome ovo nije ni lako ni ugodno. A muški glume heroje, ali imaju slabosti, malo više nego žene, komentira Maja koja je primijetila kako je kod ljudi s nekim teškim životnim situacijama vađenje krvi najmanji ‘problem’, puno je teže čekati rezultate nalaza.

- To su trenuci gdje su ljudi osjetljivi i ranjivi. Često je to prepoznatljivo već u samoj čekaonici. Vidite puno lica, pročitate puno dijagnoza, često se nešto da naslutiti, to je nešto instinktivno pa emotivni dio ispliva na površinu, komentira Maja.

Većina nalaza gotova je isti dan

- Ti ljudi sjede tiho, budu tako nenametljivi... Inače kod nas kroz jutro bude velika gužva, svi odmah žele ući, a oni su uvijek sa strane i strpljivo čekaju, stvarno kad vidiš tu osobu odmah bi je uveo, prepričava Branka koja dodaje kako nije lako uvesti red u čekaonici, vazda netko žuri, žale se da neki ulaze preko reda, ali su naučili kroz godine da je najbolje onog tko pravi probleme odmah riješiti i tako zavlada mir.

Nisu imale neugodna iskustva, sve pokušavaju riješiti mirno, a vađenje krvi obično traje kratko, tri do pet minuta. Zadrže se jedino kad su vene problem ili ako ne mogu naći venu pa se posluže venama šake.

- Kod onih koji nam često dolaze, točno znamo gdje treba vaditi krv. Iskusna smo ekipa i nema tu velikog traženja vena, a i naše mlade kolegice su jako sposobne i njima to savršeno ide, komentira Maja.

Kroz jutro dvije tehničarke vade krv, svaka i kod 40, 50 ljudi. Miješanje uzoraka nije se događalo jer svaka epruveta ima svoj barcode, a ako nema oznake takav se uzorak i ne analizira pa je mogućnost zamjene ili greške minimalna. Na terenu Branka sama upisuje sve podatke, a uzima od 20 do 40 uzoraka.

- Na terenu me pacijenti već čekaju, ulaze jedan po jedan, malo s njima popričam... Kad vidim da netko izlazi iz auta ispred i vadi štake ili kolica onda izvadim krv u vozilu da ne mora izlaziti... U Dolima, primjerice, kod jedne nepokretne osobe idem doma, iako to ne moram... Svakako, ljudi se pridržavaju pravila prije vađenja, dođu na tašte, nose maskice, zavoljeli smo se, priznaje Branka.

Maja posebno pamti nekadašnje starije kolegice te napominje kako je prije bilo puno više smijeha i s kolegama i s pacijentima. Sad je sve užurbano, dok je prije bilo opuštenije, a radilo je i puno više tehničara. Osim vađenja krvi, zaprimaju i uzorke stolice i urina.

- Pamte se i neke smiješne situacije. Tako je jedan pacijent krivo razumio upute. Nekad prije, dok nismo lijepili barcodeove na uzorke, na papirić bismo napisali podatke o pacijentu, a papirić je pacijent trebao staviti ispod bočice u koju bi se pomokrio. Ali, jedan se pacijent pomokrio na papir i tako ostavio na bočici, sjeća se Maja.

I Branka pamti jednu urnebesnu ‘urinarnu’ anegdotu.

- Za pretrage u kojima se traži uzorak 24-satnog urina, pacijenti obično donesu litru do tri urina, a jedan mi je pacijent na terenu pripremio cijeli bidon, sigurno 8 litara, zamolila sam ga da mi ga prebaci do auta jer mi je bio pretežak! Pacijent je bio zdrav, ali korpulentan. Zamislite da je netko to uzeo misleći da je bijelo vino? Danas se srećom dosta toga promijenilo. Pacijenti u ordinaciji liječnika dobiju upute, a i u ljekarnama mogu kupiti posebne posude. Brisove ne radimo, a ako ih rade liječnici u ambulantama, prevezemo ih, ako su, recimo, uzeti djeci, govori Branka.

Maja danas više radi s aparatima - tu su dva biokemijska analizatora, a rade se i imunokemijske pretrage za dijagnostiku bolesti štitnjače i prostate (THS i PSA).

- Uzimate uzroke, centrifugirate ih, a stavljaju se u aparat po redu upisa na prijemu. Rezultati analize se automatski prenose s aparata na kompjuter, pregledavamo vrijednosti i ako su sumnjive, ponavljamo ih i potom predajemo šefici na pregled i validaciju te se nalaz izdaje. Protegne se to kroz cijelo jutro. Većina nalaza gotova je isti dan, najkasnije sutra ako iz nekog razloga treba ponavljati analizu, a hitni nam se posebno označe na prijemu, da budu gotovi što prije tijekom dana. Liječnicima se šalju elektronski jer i mi uputnice dobijemo tako, a u posljednje vrijeme pacijentima osobno dosta šaljemo nalaze putem maila ako oni zatraže, objašnjava Maja koja uživa na radnom mjestu:

- Ovaj me posao obogatio, nisam tu samo kao tehničar koji vadi čovjeku krv, često s njima razgovaram, razvija se topli ljudski odnos i ljudi to osjete. To nas svih ispunjava i daje dodatni smisao svemu ovom što radimo, poručuje Maja.

Branka se ne može vidjeti u drugom poslu. Nije joj teško putovati, ljudi je nimalo ne iscrpljuju. U slobodno vrijeme opušta se s unučićem, a Maja ih ima čak sedam pa ideja za kvalitetno slobodno vrijeme ne manjka. Maja i Branka možda vade krv, ali nikome ne vade živce. Možda pacijente olakšaju za malo krvi, ali ih ispune svojom ljudskošću.