Zato je mala pekara 'Turist' u istim gabaritima kao i 55 godina ranije. Nije bilo potrebe za širenjem, kaže Šazo; to je mali obiteljski posao od kojeg se može lijepo živjeti. U korona krizi posao im je pao preko 50 posto, ali naš sugovornik nije pesimističan.
Uvijek prihvaćeni
Šazo ističe da je Dubrovnik najljepši grad na svijetu, a isti takvi najbolji su, po njemu, i ljudi. Moram priznati da sam ga gledala pomalo s nevjericom, ne zbog ljepote grada, nego zbog izjave o ljudima.
- Nikad, otkad živim tu, nismo doživjeli neku neugodnost – sažima Šazo u jednu rečenicu svoju mjernu jedinicu za ljudsku dobrotu. Vrlo je vjerojatno da je njegova skromnost u životu time prešla i na očekivanja od okoline, ili su naša pretjerana? Istina je najvjerojatnije negdje u sredini, kao što su ljudi u svakom kutku planete i dobri i loši.
Bitno je da se obitelj Ahmedi uvijek osjećala prihvaćenom i da je u Dubrovniku stvorila svoj dom. Rođen u Gostivaru, odakle je još kao beba s roditeljima doselio u naš grad, Šazo barem jednom godišnje posjeti rodbinu u Makedoniji. Nije to tako dalek put kako se čini – stigne za 8 do 9 sati vožnje, tijekom kojih prijeđe tri granice. U Makedoniji se, kaže, i prije ove krize teže živjelo. Makedonci su poznati kao ljudi velikog srca, gostoljubivi i srdačni domaćini. Hrana koju proizvode u pravilu je domaća i zaboravljenih ukusa našeg djetinjstva; kod njih poljoprivrednu proizvodnju još nije 'poharao' uvoz i industrijski uzgoj hrane, pa je neshvatljivo kako makedonska, ukusna i kvalitetna jabuka košta 3 kune za kilo, a manje kvalitetna kod nas, koju kupuje za štrudele, i do 12 kuna za kilo.
Mladi bi nešto drugo
- Ni brašno nije iste kvalitete kao nekada – krivo je Šazu, ali to njegove proizvode ne čini manje ukusnim. Kad kupujete krafnu u pekari 'Turist', dobit ćete zaista bokun krafena koji je često prevelik za jednu osobu, za razliku od dosta manjih iz drugih pekara.
- Ne treba štedjeti na materijalu – s osmijehom kaže Šazo, dok u hladovini obližnjeg kafića ispijamo mineralnu.
Gruž onda nije bio izgrađen kao danas, sjeća se svog djetinjstva. Djeca su se igrala na ulici, danas je to rijetka slika. Placa je, začudo, slabija nego prije, čudi se i naš sugovornik. Sve ono autentično, iskonsko i kvalitetno u svakom smislu, pomalo gazi kvantitet, surogat i jeftinoća.
Kad je završio ugostiteljsku školu, Šazo je počeo raditi u očevoj pekari.
- Dobar je to posao, ali mladi više neće da ga rade, oni bi nešto drugo – sjetno kaže Šazo.
Ponuda je danas ista kao i onda, jer u maloj pekari nema baš puno mjesta, kaže s osmijehom. Recepti za njihove proizvode vazda su isti, još od dana kada je njegov otac otvorio pekaru. Počinju raditi u 5 ujutro, a ljeti nije lako biti pored peći.
Mora se raditi, bilo teško ili ne. Mučimo se, moramo dati sve od sebe, ali privatniku nikad nije lako – sažima Šazo sve poduzetničke probleme u jednu rečenicu. Obitelj Ahmedi uspjela je opstati od 1965. Nadamo se da ćemo ih još dugo godina viđati na istom mjestu!