Kuharstvo je postalo popularno
Posao joj je individualno savjetovanje za tražitelje posla nakon školovanja ili radnog odnosa i prijave na HZZ.
- Osim formalnog dijela, s osobom razgovarate da vidite gdje ona sebe vidi, što želi i može li raditi, kakve su mogućnosti zapošljavanja ili pronalaska posla uz potpore. U Dubrovniku je veliko sezonsko zapošljavanje pa se iz godine u godinu vraćaju isti ljudi. Već s vrata znate što je korisnik završio i gdje je radio, govori Slavica.
Naravno, postoje razlike u pristupu.
- Kad dođu mladi ljudi koji su završili faks ili srednju školu, dobro znaju što žele, gledaju po portalima, traže posao na Facebook grupama. Dođu i ljudi koji su godinama radili sezonski kod jednog poslodavca, a sad bi napravili ekstremnu promjenu. Recimo, netko je radio kao slastičar i sad bi šivao odjeću, otkriva Slavica.
Pojavio se još jedan trend.
- Mnogo ljudi u zadnje vrijeme želi se baviti kuharstvom. Televizijske emisije popularizirale su to zanimanje, jako je dobra zarada i sad bi mnogi htjeli postati kuhari, ali ne znaju što to konkretno znači. Ljudi maštaju pa imate osjećaj da vam s druge strane sjedi dijete, a ne odrasla osoba, primjećuje Slavica.
Prije korone su spremačice, sobarice, kuhari i slastičari bili traženi, ali više ne vrijedi krilatica ”tko hoće raditi, ima posla'.
- Ljudi bi radili bilo što, a najgore je kad čovjeku nemate što ponuditi, to je najteže u ovom poslu. Nije lako ni kad vam dođe mlada osoba koja je jako puno uložila u školovanje, a nemate ponudu. To su većinom mladi koji su završili tehničke fakultete pa se traži alternativa: netko je završio FER pa može raditi kao programer, ali pravu struku teško je naći u Dubrovniku, ističe Slavica koja vodi kartoteku obrazovanja, zdravstva, građevine, proizvodnje te kartoteku osoba s invaliditetom - bez obzira na kvalifikacije.
- Građevina je nešto što još uvijek ide, ali ne može to svatko raditi. Dobar zidar ne može biti nezaposlen, ali još uvozimo taj dio radne snage. Zdravstvenog osoblja konstantno fali, medicinskih sestara, a o liječnicima da i ne govorimo! Jednom u pet godina dođe i završeni PMF-ovac, bilo da je riječ o završenoj matematici ili fizici. Osobe s takvom diplomom jako su rijetke. Događalo mi se da se prijavi osoba koja je završila matematiku i da me sutradan ili isti dan zovu tri škole! Isto je s diplomiranim inženjerima građevine, arhitektima…, prepričava djelatnica HZZ-a.
Bilo je zanimljivih profesionalnih 'prijelaza': osoba koja je završila srednju medicinsku išla je na pomorski faks ili na studij kriminalistike, a imala je stranku koja je završila građevinu, a potom reviziju. Dolaze na dubrovačku ispostavu Zavoda i stranci, Talijani su se zanimali za ugostiteljstvo, a dolazili su i furesti iz nordijskih zemalja.
Nitko ne dolazi ljut zbog otkaza
Dolaze ljudi s raznim problemima i idejama, ali cilj joj je da u skladu s pravilima i zakonom pomogne. Korisnik novčane naknade mora se osobno javiti jednom unutar četiri, a ostali jednom unutar osam tjedana. Zaposleni koji traže drugi posao, imaju obvezu nazvati na telefon ili javiti se mailom jednom u šest mjeseci.
- Kad ste jednom bili s druge strane, onda znate što znači doći u ovu kuću. Nekome tko je radio 20 godina i prvi je put došao ovdje, jako je teško. Vidim to na ljudima, izgubljeni su i onda očekuju da ću im nabrajati da treba ovo ili ono: to tako ne ide, to nije dobro i nikad se tako prema nikome nisam ponašala. A i vas ljudi testiraju. Neki se redovito javljaju, a netko vam stalno petlja, jedan mjesec će doći, a onda kreću izgovori. U redu je to za jednom, ali onda se to odulji, pa se osoba više ne javlja na telefon, izgubi pravo na novčanu nagradu. A onda su mu "svi" krivi. Bude svega, ali nikad nisam došla u konflikt sa strankom, napominje viša savjetnica koja je uočila još jednu zanimljivost.
- Nikad vam nitko neće doći ljut zato što je dobio otkaz! Dođu tužni, bezvoljni, ali ljuti su zbog poteza šefova i ako ne mogu imati novčanu naknadu ili im je preniska, naglašava Slavica prisjećajući se raznih anegdota:
– Jedno subotnje jutro u 7.30 zvonio mi je kućni telefon. Bila je to jedna moja stranka koja je pošla u Njemačku i tamo se zaposlila, a zaboravila mi javiti. Nije mogla čekati ponedjeljak, a saznala je moj broj pa mi se javila. U prvom momentu vam dođe da poklopite slušalicu, ali dečko je bio toliko drag, iskren i simpatičan, prisjeća se Slavica te nastavlja:
- Nedavno sam u bolnici srela moju stranku, pomogla mi je. Zazovu ljudi na telefon i zahvale, s nekim sam i dalje u kontaktu iako godinama nisu u evidenciji. Jedna gospođa, po struci slastičarka, bila je zadovoljna odnosom na Zavodu, osjećala se dobrodošlom pa bi nam ispekla kolače. Jednom je u sedam zvala na telefon da provjeri radimo li, a nije bila nezaposlena. Ispekla nam je ogromnu pliticu buhtli, priča viša savjetnica.
Najveća gužva joj je tijekom ljeta kad s nastavom prestaju škole i pauzira građevina, tada ljudi dolaze u HZZ. No, ljubav za poslom je neiscrpna.
- Volim raditi s ljudima, ne mogu zamisliti da zatvorena u kancelariji gledam samo brojke, volim to što možete nekome pomoći, zaposliti ga, to je krajnji cilj, kazuje Slavica koja jako dobro poznaje svoje stranke.
Kad bi ih srela na ulici, znala bi napamet njihove šifre zanimanja, ali o poslu doma ne govori, nego se prepusti hobijima, šeta sa psom, pođe na Petku ili Goricu. Također, voli gledati trilere, krimiće. U radu je spas, a u radu Slavice Prkačin leži spasonosna doza ljudskosti.