O četrdesetoj obljetnici održavanja Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, mnogi su se Dubrovčani sjetili nekadašnjeg hotela Vis 2 koji je davnih 1980-tih pripao BiH poduzeću ZOI 84, a danas još služi kao ‘privremena’ adresa nezbrinutih sugrađana. Prema atraktivnosti lokacije to je svakako najvrednija bosansko-hercegovačka državna nekretnina na dubrovačkom području koja, međutim, služi za sve osim za hotelijerske usluge.
Rijetko koga čudi što su ‘stanari’ Visa 2 neskloni razgovoru s novinarima. O stanju u kojemu su se našli najbolje govori dojam od kojeg do dolasku pred objekt u neposrednoj blizini visokokategornika Dubrovnik Palace mnogi zanijeme.
Vise persijane, curi voda...
Dočeka ih zapušten i derutan objekt s polomljenim vratima i ‘visećim’ persijanama, ali i takav ukazuje na potencijal 8 tisuća četvornih metara prostrane parcele s ruševnim objektom koja se još prije deset godina cijenila na vrtoglavih 10 milijuna eura. Vrijednost prestižne lokacije u međuvremenu se povećala i mnogi oko nje kruže ne bi li je otkupili.
Dotad, Vis 2 ostaje zrcalo nebrige i još neriješenog vlasništva: sa stropa vise ostaci lamperije i vire sve vrste instalacija, boja na stropu i zidovima davno je popucala, većina vrata je otučena i zapasana dodatnim katancima, žice od struje se nerijetko ogoljele a štokovi gotovo ispiljeni. U malim kupaonicama curi voda a podove soba krase truli parketi. I sve to u srcu pitomog Lapada, ispod šumovite Petke, uz pogled na zlata vrijednu hotelsku plažu.
Sam dolazak u hotel neugodan je po posjetitelja, domaći se izmiču kameri, a i one koji žele pričati neimenovani 40-godišnjak odvraća upozorenjima da će imati problema ako im se ime i fotografija nađu u novinama.
Vršnjakinja spomenutog ‘redara’ na nagovor ipak pristaje nešto reći, ali traži brisanje fotografije, tvrdi da je tu slučajno:
- Kao podstanarka sam se uvjerila da je život u gradu jako skup.”Vis” mi je olakšanje, tu čak nije ni loše: ako si čist i uredan, možeš čak i normalno živjeti. Mnogi su nezahvalni, a grad nam je olakšao oslobađanjem od plaćanja računa za vodu i struju. Vjerujem da je ovo prijelazno rješenje, da će mi se nešto pozitivno dogoditi, da me čeka bolji život. Zdrava sam i uvijek nešto radim, a najveće zlo ovdje je policija na koju se ne mogu naviknuti. Svakodnevno su mi na vratima radi gluposti: pitaju jesam li vikala, plakala ili pričala na telefon, nekog dovela. Bolesni, besposleni i lažljivi šporkačuni iz dosade zovu policiju i prijavljuju izmišljene incidente pa onda prisluškuju kako nas policija ispituje. To je najteže. Inače, tko se može isključit, može se oporaviti dok ne počne neki drugi i ljepši život! - kaže naša neimenovana sugovornica.
Zaboravio Veliku Goricu
U jednoj od najčistijih i uređenijih soba živi bivši redarstvenik i pripadnik Prve gardijske brigade Miljenko Janjić koji je iz Velike Gorice u rodni grad došao raditi i postao karićar:
- U Visu 2 sam se smjestio od pojave korone, a prije toga sam bio u staroj bolnici, kraj Morske kuće. Tamo mi je još troje prijatelja, a ovdje mi je lijepo. Miran sam i samo idem do butige jer ne smijem uza skale, otkako sam operirao koljeno i kuk. Prije dva mjeseca mi je od naprezanja pukao mišić noge, nisam ga zaliječio ima već tri godine, naporno je raditi s karićem na Stradunu. Sad se ozljeda obnovila i mišiće mažem Voltarenom. Ni s kim nisam u zavadi, sve pozdravim ali ne idem na kave i druženja. Policija mi nikad nije zakucala na vrata! - uvjerava nas Miljenko koji je, priznaje, jako vezan za Ploče, gdje je išao do ozljede, za posao, trgovinu, sobu i TV.
- Najbolji je jednostavni život! Sam sebi skuham i vjerujem da ću do sezone ozdraviti i ponovno raditi. Gladan nisam i ne daj Bože, da treba, prijatelji bi mi učas došli pomoći. Uvijek sam radio, cura je radila, ali sam se u doba korone ozlijedio, a ona je umrla. Šest mjeseci sam proveo u krevetu i odlazio samo u WC - priča nam ovaj stanar Visa 2 kojemu su u nevolji prijatelji karićari s Ploča donosili hranu i lijekove.
- Od malih primanja sa sestrom plaćam starateljstvo za oca i ostane mi zanemarivo novaca. Brat radi u Antwerpenu, ali od njega ništa ne tražim. Da otac zna da sam ovdje, odrekao bi me se preko Narodnih novina ili bi došao i odvukao me u Veliku Goricu. Ali što ću tamo? Tu sam od 2007. i zaboravio Goricu: tamo samo odem na majčin grob i uz taj me grad više ništa ne veže! - priznaje Janjić.
Na izjavu za Dubrovački pristao je i bivši građevinar Anto Jelić (69) koji, uz rješenje gradskih vlasti, tu živi već 12 godina. Kaže da je sve preskupo, a mirovina mala, samo 20 € veća od minimalca. Sjeća se da je derutnu sobu zatekao u ruševnom stanju ali ju je, radeći cijeli mjesec, sâm uredio, opiturao i renovirao:
Neće lako ispod mosta
- Sad je redovito održavam i sa susjedima nemam problema, sa svima sam na adio i- gotovo! Istina, ima buke i krađa, ali mi se dosad nije ništa loše dogodilo. Tu mi odgovara i gdje god nas prebace, bit će dobro! Gradonačelnik je rekao da bismo mogli preseliti ispod mosta, ali bih volio više ostati ovdje nego ići tamo! Pa i ako odselimo, nećemo za 4 do 5 godina jer treba naći novac, obnoviti i sve uraditi. Ima tu puno posla! - procjenjuje Anto.
Na kraju, čovjek koji je zamolio anonimnost i možda najdugovječniji stanar Visa 2 priča kako tu živi već 25 godina i da su novinari dolazili i odlazili, ali se ništa nije mijenjalo:
- Dio nas ovdje smatra i novinare suodgovornim za ovo stanje, samo pišete a niste ni milimetra ‘pogurali’ političare. - namrgođeno nas ispraća.
A stanari Visa 2 se zbog neispunjenih obećanja uglavnom osjećaju kao da su lijepo sanjali pa se probudili u surovoj stvarnosti. Većina ih je dobro i pošteno, ali ih život nije mazio! Razočarani su nerješavanjem i nedovoljno političke volje da im se više pomogne. Ima među njima i branitelja koji još čekaju izvlaštenje na Nuncijati i da na dodijeljenoj parceli nešto grade. Postupno gube nadu i vjeru u sebe. Život prolazi, ogorčenje raste i zato su ljuti. Mnogima je stvarno teško, ali je problem i u njima: traže a premalo se trude nešto sami učiniti! Pronio se glas da je projekt ispod mosta propao, a ovdje se ništa ne ulaže. Stoga većina kaže da sve ide od izbora do izbora, a onda brzo padnu u zaborav!