U rujnu 1991. bili su zagrebački studenti, a u listopadu su postali dragovoljci, branitelji svog doma. Na jug su bez razmišljanja, vođeni srcem, došli pomoći obrani opkoljenog Dubrovnika.
Među njima je bio i dubrovački odvjetnik Ante Kačić koji se prisjetio njihova ratnog puta. Kao dragovoljci prijavili su se u rujnu Ministarstvu unutarnjih poslova, potom obrane, pa u HOS. Svugdje im je rečeno kako moraju čekati oružje, jer tada oružja nije bilo nigdje.
- Išli smo sami prikupljati naoružanje. Bili smo u Bjelovaru kad je pala kasarna JNA i uspjeli prikupiti dva kamiona oružja – kaže Kačić.
U planu je bilo ostati na 15-dnevnoj obuci u Rijeci prije ratišta, no 1. listopada, kad je Dubrovnik napadnut s kopna, zraka i mora, plan se mijenja iz temelja. U tren se okupilo 36 studenata dragovoljaca koji su s osobnim naoružanjem i arsenalom iz bjelovarske vojarne krenuli prema Dubrovniku. Do grada ih je došlo 16 jer su ih neki napustili tijekom puta, a neki ostali u Stonu. U Dubrovniku se odredu priključilo još šest dragovoljaca za koje su imali oružje.
Brojem mali, srcem veliki
- Prošli smo kroz okupirano zadarsko zaleđe, tijekom noći prošli smo kroz njihove redove. Pa preko Paškog mosta koji je bio noć prije granatiran. Stigli smo do Stona 12., a 14. listopada smo došli u Dubrovnik – prisjeća se. Osnovan je tad brojem mali ali srcem veliki Dragovoljački odred studenata iz Zagreba za obranu Dubrovnika. I nisu ga činili isključivo studenti rodom iz Grada.
- Jakša Hodak nije imao veze s Dubrovnikom, a ni Tonči Šućur koji je bio ranjen. Tu je i Krešimir Ševeljević - Ševa, za nas je već bio odrastao čovjek, staložen suborac koji nas je hrabrio. Nikakve veze nije imao s Dubrovnikom, obitelj mu je bila u Zagrebu. Krenuo je s nama i ostao do kraja, bio u Sustjepanu s Jakim, čovjek kojemu kapu skidam. Spomenut ću i Antu Butkovića i Žutog koji nam se priključio u Metkoviću – nabraja Kačić pa još spominje:
- S nama je došao Jakša Hodak Jaki, legendarni zapovjednik Sustjepana, u biti bio je naš zapovjednik. Izdvojio bih ovdje i kolegu i prijatelja Marija Kaznačića, Pera Broketu i Nikolu Sulića. Svi smo dali neki obol, prikupili novac i opremili jedinicu koliko smo mogli. Dopremili smo oružje do Stona a poslije manji dio i do Dubrovnika.
Prisjeća se i teških trenutaka kad su smrti i ranjavanja bili svakodnevica. Spominje ime poginulog suborca, studenta iz Grada Martina Šijakovića te suborca iz odreda Ivana Alerića koji je život izgubio tijekom borbe na drugom bojištu u Hrvatskoj.
Po dolasku u Grad, studente branitelje primio je tadašnji predsjednik Općine Pero Poljanić. Osobe kojima su se trebali javiti bile su general Nojko Marinović i Miljenko Bratoš.
- Tad sam generala Marinovića prvi put upoznao. Bio je istinski vođa, on je uz Ivana Vareninu i Eduarda Čengiju osmislio obranu Dubrovnika. Odmah smo postavljeni na brdo Čijak između Osojnika i Ljupča u dubrovačkom zaleđu, s bazom u Vrtovima sunca. Držali smo položaje koliko smo mogli, a tu je, nažalost, Šijaković poginuo. Nakon toga smo prebačeni u Kabogu, pa neko vrijeme proveli u mornaričko desantnom pješaštvu. Zatim smo s Lopuda opet vraćeni u Grad – prepričava nam Kačić pokušavajući sažeti kuda je odred sve bio raspoređen pa će još iskreno:
- Kad su nas poslali na bojište nismo znali ni što imamo radit. Jaki nas je postavljao i to je funkcioniralo kako je moglo s naoružanjem koje smo imali. A s druge je strane bila vojna sila u naletu, zaustaviti je samo puškama bilo je gotovo nemoguće.
Najteže je bilo u studenom, za gotovo neprekidnog sedmodnevnog bombardiranja. Najviše su ih zadovoljstvom i srećom ispunile oslobađajuće akcije 1992. godine.
Sjećanja ne prestaju
Kako danas s 30 godina odmaka gleda na tadašnju obranu opkoljenog grada, kako su malobrojni i slabo naoružani branitelji uspjeli herojski obraniti hrvatski jug?
- Bit ću patetičan, ali mislim da smo mi imali oružje koje nikoga ne ubija a uvijek pobjeđuje a to je neizmjerna ljubav za domovinu. Obiteljski sam odgojen tako da sam živio za Hrvatsku koju sam od rođenja smatrao svojom domovinom. Kad smo proglasili nezavisnost, to je bio poriv. I danas bih, da treba, sve ponovio.
Ispričava se svim suborcima kojima nije spomenuo ime ali će se prepoznati u nadimcima: Peri, Šola, Vlak, Maza, Tetka, Breki, Kula, Miljac i ostaloj nespomenutoj ekipi jer svi su oni dali nemjerljiv doprinos u obrani Dubrovnika.
Prvom studentskom odredu za obranu Dubrovnika, čija su dva člana poginula a šest ih je ranjeno tijekom Domovinskog rata, uz 20. obljetnicu uručena je plaketa za doprinos u obrani hrvatskog juga.
- Onaj prvi period nakon Domovinskog rata sigurno smo svi bili opterećeni time što smo proživjeli i na što ustvari nismo bili spremni. Moram zahvaliti svojoj supruzi, tada djevojci jer smo zasnovali obitelj i to čovjeku daje podstreka da nastavi živjeti i raditi. A sjećanja ne prestaju, a ni ne želim da nestanu niti da se izbrišu – zaključuje odvjetnik Ante Kačić, prije tri desetljeća student koji je spremno došao braniti svoj grad.