Na današnji dan prije 32 godine u grušku je luku uplovio Konvoj "Libertas" čime je probijena pomorska blokada Dubrovnika. Bio je to jedinstveni humanitarni pohod u povijesti Domovinskog rata, a tog 31. listopada u grad je stigla cijela flota brodova koja je opkoljenim Dubrovčanima puno toga donijela, a još više toga značila. Nekome kome je taj dan ostao posebno urezan u sjećanju tadašnji je ratni gradonačelnik Pero Poljanić.
- Dubrovnik je sa svih strana bio okružen onim razbojnicima, granate su bile počele obilato padati i bili smo sami, bili smo u užasnom iščekivanju. Svi putevi prema Dubrovniku bili su zatvoreni i iz Dubrovnika i dolazak Konvoja bilo je jedno nezamislivo veliko olakšanje. Osjećali smo se konačno dijelom hrvatske cjeline, bio je to fantastičan osjećaj, došao je državni vrh, došlo je masu ljudi, masu brodova, ne s čitavog Jadrana, ali sve južnije od Splita što je moglo uploviti, došlo je u Dubrovnik. Bio je to osjećaj olakšanja bez obzira što je bilo jasno da to neće spriječiti razbojnike da rade ono što su radili kasnije. Unatoč tome, bio je to fantastičan osjećaj. Dok nije pala prva granata između zidina, nisam vjerovao da će oni biti toliko ludi da će granatirati i Grad jer je to, u političkom smislu, bilo strahovito kontraproduktivno za njih. Međutim, nakon prve granate koju sam vidio i koja je pala na kantunu Boškovićeve ulice i Straduna i one koje je pala na krov žitnice Rupe, bilo mi je jasno da će oni granatirati i Grad. Tad su mi se razbile sve iluzije da oni to neće napraviti. Nisam očekivao da će to biti tako intenzivno kao što je bilo 6.12., mislio sam da će oni povremeno granatirati pa stati, pa granatirati pa stati, ali nisam očekivao da će doći onakav dan kao što je bio Sveti Nikola. No, došao je i od njih se moglo očekivati samo ono što smo doživjeli, ništa drugo, kaže bivši dubrovački gradonačelnik te dodaje:
- Nije bilo nekakve posebne nade da će sam Konvoj spriječiti to, nije tu bilo neke nade. Bio sam uvjeren da je to jedno trenutačno olakšanje i tako je i bilo, ništa više. Bilo je oduševljenje. Tad je Tereza sa skalina od Svetog Vlaha prvi put zapjevala onu "Kad zazvone dubrovačka zvona". Došli su tog dana Gregurić, Mesić, nije bio Tuđman, ali praktički je došao čitav državni vrh. Sa svima njima sam razgovarao, a taj je dan prošao vrlo, vrlo brzo. Od ujutro kad su došli pa do navečer kad su otišli – to je bio treptaj oka! Nakon toga nastavljeno je po starome. Došla je sredina jedanaestog mjeseca koja je bila najgora, ona tri-četiri dana, 10., 11., 12., 13. i 14. studeni... Tad je Dubrovnik najviše ‘visio‘, tad je obrana bila najslabija. Makar je i u tom vremenu Nojko već činio čuda. Ali, to su bili dani kad je Dubrovnik bio, pučki rečeno, ‘najtanji‘. Daleko, daleko tanji nego 6. 12. Tog 6. 12. smo već imali obranu, a tad je nismo imali – osim nekoliko entuzijasta po brdima i Srđu. Nismo bili moćni da bismo se mogli braniti. Ali, i dalje mislim da je najgore vrijeme za Dubrovnik bilo tih četiri do pet dana sredinom 11. mjeseca. Da su znali koliko smo mi nemoćni, mogli su napraviti još puno gorih stvari, ali srećom nisu, poručuje Poljanić.
Bivši predsjednik Jugoslavije i Hrvatske, Stjepan Mesić, dobro se sjeća tog posljednjeg dana listopada 1991.
- Bilo je to jedno drugo vrijeme i jedna grupa vrhunskih intelektualaca je bila u razmišljanju, spremali su se da pomognu Dubrovniku. Ali, nisu znali kako bi došli do Dubrovnika i tad su Branka Šeparović i još njih nekoliko njih došli k meni s pitanjem da im dam prijedlog. Rekao sam im da nikako ne mogu doći do Dubrovnika jer je vojska blokirala grad s mora, s kopna i iz zraka, da se do Dubrovnika ne može i da to jedino ja mogu. Rekao sam da ću se uključiti u to jer sam formalno vrhovni zapovjednik Jugoslavenske armije, a svijet mora saznati što se događa s Dubrovnikom! Znate, ako se bombardira ne znam koji grad, za svijet to ne znači puno, ali Dubrovnik i njegova povijest, njegova uloga u našoj općoj civilizaciji, to mora potaknuti mnoge na razmišljanje i da se pomogne Dubrovniku, a time se pomaže i Hrvatskoj. Jer, ako pokažemo što se s Dubrovnikom događa, ako odemo tamo s konvojem, jer prijedlog je bio da ide pedesetak brodova, a došlo ih je na kraju preko 100, da će svijet drukčije reagirati, pogotovo ako se slikaju ona bombardiranja na Stradunu, ako se slikaju zgrade koje su bombardirane, raketirane svijet će drukčije reagirati!
- Drugo, mogao sam garantirati da će se odazvati puno novinara stranih agencija koji će ići s nama u Dubrovnik i to se i dogodilo. Oni su izvijestili sve što se s Dubrovnikom događa i na taj način je svijet dobio pravu informaciju o Dubrovniku. Ali, prije toga sam ipak htio razgovarati s Tuđmanom, rekao sam mu: "Slušaj Franjo, ja jedini mogu dovesti taj konvoj u Dubrovnik, mogu dovesti pomoć Dubrovniku, ali najvažnije je da se glas Dubrovnika čuje u svijetu!" Kaže meni Tuđman: "Pa, što će ti to?" Kažem ja njemu: "Franjo, gledaj malo šire, ne treba meni, to treba Dubrovniku, to treba Hrvatskoj i to treba svijetu da sazna što se događa!" Rekao mi je: "Dobro, radi što hoćeš!" I tako sam otišao s Konvojem u Dubrovnik, čekali smo malo da nas vojska propusti jer su tražili da brodovi idu na kontrolu u Zeleniku u Crnu Goru na što sam rekao: "Ja sam vrhovni zapovjednik jugoslavenske vojske i ja sam zapovjedio da se ide u Dubrovnik i nema drugog skretanja, nikakva Zelenika!" Onda mi se javio admiral Brovet, rekao mi je da imaju informaciju da se na brodovima nalaze topovi, a ja sam mu odgovorio: "Admirale, u vašim glavama su topovi! Mi nosimo pomoć, brašno, krumpire... Pomoć ljudima koji žive u izolaciji!" I, na kraju su morali pristati. Došli smo u Dubrovnik, prestalo je bombardiranje dok smo bili tamo, ali je nažalost nastavljeno nakon toga što smo otišli. Ali, svijet je saznao što se s Dubrovnikom događalo, prepričava Mesić.
Sjeća se i reakcija Dubrovčana.
- Bilo je oduševljenje da smo uopće mogli doći, ali se vidjelo i strah kod ljudi što će biti kad mi odemo jer prestalo je bombardiranje dok smo bili tamo. Međutim, rekao sam da je ovo poruka svijetu i održao sam govor, bilo je jako dobro prihvaćeno i mislim da su Dubrovčani tada razmišljali na jedan širi način o cijeloj Hrvatskoj, a ne samo o Dubrovniku, zaključuje Mesić.
