Tužni petnaesti rođendan
- Svi su tugovali jer smo se tada svi znali. Prelijepi svi, odlični plesači, mladi, para mi se Mirjana Pletikosa da se vratila s prve godine studija. Bilo joj je 18 godina. Miro Gabelić se spremao na jesen u vojsku, imao je 21 godinu. Vidu Kristiću bilo je samo 18 godina – podsjeća Guke. - Tonko Čučković je bio koju godinu stariji, imao je 26 godina. Svi smo bili prijatelji, družili se i voljeli jer nam je Linđo bio druga obitelj.
- Te nesretne večeri, 18. kolovoza 1970. bio je moj petnaesti rođendan. Nastup je bio u Platu na bazenu kao redovni tijekom ljeta. Nekad, ako bi Sule bio dobre volje, ostali bi se okupat' pa busom našim nase.
- Nosila sam tortu i šampanjce za tratat' ih, kupali smo se i smijali, šalili, sretni uživajući u toj vrućoj noći.
- Tonko je bio posudio od nekih gosta njegove mame, Talijana, auto Alfa Romeo i vozio me do Plata na nastup jer nisam mogla stići na Linđov bus.
- Ne sjećam se više ni kako sam ga pitala, ali tako je bilo.
Nitko ne zna zašto su oni s Pila krenuli natrag put Herceg Novog i malo prije granice zabili se u murvu.
- Svi su na mjestu poginuli. Bila je to strašna tuga za nas svih, obitelj i Grad. Spontano smo se okupili u našim prostorijama navečer, u sadašnjoj Saloči od zrcala.
- Nitko nije ništa govorio, samo smo plakali i šutali u nevjerici da smo ih izgubili. Sprovod s počasnom stražom nas u nošnjama ostat će svima kao nešto najtužnije iz naše mladosti. Nastup na taraci Revelina, pred tisuću ljudi, dandanas ne znam kako smo svi otplesali. Vjerovatno s očima punih suza – prisjetila se s puno emocija Jelena Pače Sentović, svima poznata kao Guke -
Sule je tada postavio spomen-ploču na mjesto nesreće, na murvu u koju se zabilo njihovo auto, koju je čovjek kasnije posjekao, pa je nestala i spomen ploča.
'Sule je govorio da mu je žao da nije bila u našim prostorima', dodala je Guke te se zahvalila Dubrovačkom vjesniku u ime zlatne generacije Linđovaca.
Htio sam sve ostaviti
I Sulejman Muratović Sule prisjetio se tragično prekinute mladih članova iz njegova ansambla:
- To je bio nevjerojatan šok za sve nas, za ansambl, za Grad i roditelje - rekao je suosnivač i prvi voditelj Linđa, vrstan pedagog, koreograf, višegodišnji ravnatelj i umjetnički direktor ansambla.
– Ne znam na koji način sam to prihvatio. Čak sam mislio u određeno vrijeme napustiti posao i prestati se time baviti jer sam sebi prigovarao. Govorio sam si 'da nisam došao u Dubrovnik i osnovao ansambl, oni ne bi bili zajedno i to se ne bi ni dogodilo'. Ne znam je li primjereno, ali takav sam osjećaj imao.
O spomen-ploči na četiri mlada ugašena života koja je netragom nestala, Sule je rekao:
- Htjeli smo je imati, ali je nestala zajedno s murvom. Ali uspomena na njih nikada! Oni su u našim razgovorima kad god se sretnemo, i Vido i Mirjana i Miro i Tonko. Susrećemo se s njihovom rodbinom i uvijek ćemo ih se sjećati – na kraju je rekao Sulejman Muratović.
Pet beskrajno lijepih godina
I Luko Brailo, dugogodišnji Linđovac i novinar, prisjetio se svojih prijatelja i kolega.
- To su bili ljudi iz moje generacije i ne mogu ih zaboraviti. Dogodila se strašna tragedija. Bilo je nevjerojatno, izbacilo nas je totalno iz kolotečine. Imali smo 19, 20 godina, a poginuli su ljudi s kojima smo se svakodnevno družili. Bili smo zajedno i te večeri. Imali smo nastup u Platu, onda smo se kupali u bazenu, a zatim bili u ondašnjem 'Oceanu' na piću. U neka doba smo se rastali, a zašto i kako su se oni uputili autom u pravcu Herceg Novog, to je ostala zagonetka do danas. To uopće nije ni važno, jer bi svi mladi ljudi, da imaju dobro auto, pošli negdje dalje u provod – kaže Luko Brailo.
– To je bio ogroman udarac, mjesecima nakon toga smo se kolektivno oporavljali. Ne volim ni razmišljati o tome. Sa svih četvero sam imao odlične prijateljske odnose, s Mirjanom i Vidom sam hodio u Gimnaziju, s Vidom igrao i basketa, s Mirom Gabelićem igrao sam se kao dijete, a Tonka Čučkovića sam poznavao s Ploča, bili smo dio visoke ekipe u Linđa. Družili smo se pet beskrajno lijepih godina, od moje 15. do 20. godine. Te, sedamdesete godine nije bio običaj da se piše o sprovodima, ali njihov sprovod objavljen je u Dubrovačkom vjesniku – kaže danas 70-godišnji Luko.
– Svi su bili izuzetno dragi, svatko je od njih imao karakteristiku koja nam je ostala u gustu. Nijedan ansambl ili sportski klub u Dubrovniku nikad nije doživio takvu tragediju - zaključio je Luko Brailo.