“Kakav Stolac? Zašto ideš tamo?” upitala me supruga. Iskreno, nisam imao pojma gdje sam trebao ići, zapravo, nisam ništa znao o mjestu imena Stolac, a niti sam ikad bio u blizini. Nego, prevrtimo priču na početak. Prije nekog vremena ponuđen mi je posao prijevoda prilično opsežne knjige o jednoj važnoj hrvatskoj instituciji koja slavi 150-u godišnjicu. Moram reći da je riječ opsežna u ovom slučaju poprilično blag izraz.
Tijekom proteklih godina odradio sam veliki broj prijevoda, od poslova za hrvatska ministarstva preko tekstova poznatih autora pa sve do jelovnika za restorane. “Riječ je o knjizi od otprilike 150 stranica, prilično specifične tematike,” rekao mi je jedan od izdavača. Podcjenjujuće bi bilo reći da je tematika knjige daleko od polja moga znanja, ali i interesa. Započeo sam s poslom, pa malo stao, i mogu vam reći da sam gotovo odustao. Vrlo brzo postalo je jasno da se ovaj posao može odraditi jedino u kontroliranom okruženju ili bolje rečeno u okruženju kojeg sam mogu kontrolirati. “Mislim da ću otići na par dana negdje u planine kako bih ovo radio u miru,” rekao sam supruzi.
Planine su mi bile na pameti jer je knjiga bila o Hrvatskoj gorskoj službi spašavanja, čuvenom HGSS- u.
Pogled na planine bio bi dobra inspiracija za ovaj posao. Vrlo brzo se pokazalo da ono što tražim nije bilo jednostavno naći u Hrvatskoj. Međutim, na sat i pol vožnje preko granice našao sam točno to što mi je trebalo. Unajmio sam kuću na četiri dana i za par dana se spakovao i otišao. Navigaciju sam namjestio samo na Stolac jer mjesto na koje sam išao nije pripadalo nijednom selu, niti je imalo kućni broj – bila je to adresa bb. “Ne možeš falit s ceste,” sjetio sam se riječi svog iznajmljivača. Vozio sam se s brda na brdo tražeći pogledom bilo kakav oblik civilizacije i tada sam u daljini u kamenjaru ugledao skupinu stabala među kojima se nazirala kamena kuća. “To bi moralo biti to što sam iznajmio,” rekao sam sebi u bradu, vozeći se makadamskom cestom.
Kako biste dobili ideju o mjestu na kojem sam boravio, pokušajte zamisliti ledenjak koji usamljeno pluta posred oceana, e, pa tako je bilo i s ovim mjestom. Učinio sam đir oko kuće, ništa i nikoga nisam vidio, niti susjeda niti bilo kakav znak života. Doduše, negdje u velikoj daljini naziralo se stado ovaca. Cesta je u svim smjerovima bila posve prazna. Radoznalost me nagnala da podignem dron, malo je reć’ da sam bio oduševljen – “Ovo je savršenstvo,” zaključio sam gledajući zelena brda i polja dokle god mi je (i mom dronu) pogled sezao.
Smjestio sam se u kući, a kako bih osigurao najbolje moguće uvjete za rad iz doma sam donio svoju stolicu za kompjutor. Sljedeći sam dan krenuo s poslom. Mislim da nikad u životu nisam bio tako produktivan. Prsti su mi plesali po tipkovnici, bio sam laserski fokusiran na posao i prvo poglavlje knjige tako da sam (osim kratke pauze za ručak) uspio prvi dan dovršiti 40 stranica teksta.
Kad je pao mrak, izašao sam ispred kuće na freški zrak. “Je**te! Pa ovo je da umreš od straha” prošaptao sam onako, za sebe. Prekrasan pogled na zelenilo, zamijenila je mračina s velikim slovom M. Ako želite samotnjački život u prirodi, pripremite se za noć. Mislim da nisam vidio dalje od 15 metara u daljinu. I zapamtite – prije boravka na mjestu poput ovog ni slučajno nemojte gledati filmove strave, kao recimo “Isijavanje”. Pogledao sam prema nebu. Jedina prednost izostanka rasvjete prekrasno je noćno nebo. Nikad prije nisam tako jasno vidio Mliječnu stazu. Požurio sam po kameru, montirao je na stalak kad sam začuo odjek vučjeg zavijanja od kojeg mi se krv zaledila u žilama. Zvučalo je kao neki usamljeni vuk koji s nalazio u neposrednoj blizini. Ne trebam vam ni reć’ da sam ostavio kameru i stalak ispred kuće i utrčao u svoje kameno utočište.
Drugi dan boravka i rada na osami bio je jednako produktivan, ako izuzmemo kraći nestanak struje, a rezultirao je gotovo dovršenim drugim poglavljem knjige. Kad se makneš od svakodnevnih zvukova i distrakcija rad je puno jednostavniji. Sad mi je jasno zbog čega je Hemmingway odlazio pisati na Kubu.
Treći dan bilo je gotovo još 40 stranica i drugo od tri poglavlja knjige. Tako sam bio i planirao, ali sam ipak prebacio normu prije vremena. Cijelo vrijeme mobitel mi je bio ugašen (kakvo olakšanje), jedino bih se uvečer prije spavanja čuo sa suprugom preko WhatsAppa. Bio sam u crnoj rupi (po noći i doslovno) i iskreno, baš sam uživao.
Na ovu izolaciju odlučio sam se zbog posla, međutim usput sam se resetirao i “očistio” od svakodnevnog života. U neku ruku svima nam ponekad treba tako nešto, ne kao luksuz nego kao istinska potreba.