-Na danšnji dan 13. prosinca 1991. godine nakon 72 dana zarobljeništva u koncentracijskim logorima u Morinju, Trebinju i Bileći oslobođeno je 135 zarobljenih hrvatskih branitelja i civila s područja općine Dubrovnik - objvljeno je na Facebook grupi Branitelji Dubrovnka.
Malo tko zna da je i Nikša Kušelj, naš poznati glumac bio jedan od mnogih koji su završili u zloglasnom crnogorskom logoru Morinj, a o čemu je prvi put progorovio prije dvije godine za Dubrovački vjesnik:
- Mislim da je to bilo na moj 20. rođendan, došli su do moje kuće, blokirali su susjedstvo tri vojnika i oficir. Tražili su da se predam. Sjećam se, bila je puna kuća, svi moji. Tražili su da izađem van i izašao sam. Na ispitivanju sam bio 4-5 dana. Tražili su od mene da pristanem na suradnju, da kažem gdje je oružje i te neke stvari kojih ustvari nije ni bilo. Tražili su, ustvari, da ‘otkucavaš‘ za njih, da tako to kažem. Naravno, nisam pristao i završio sam u Morinju. I zapravo se sjećam svega iz logora. Najviše se sjećam ljudi, lica, rečenica. Već dugo vremena me nosi ta ideja da je to jedna više filmska priča čije segmente imam, a ne priča koju ću ovako nekome ispričati. Zapravo se dobro sjećam prvih večeri, sjećam se kontejnera, sjećam se Grge Miličevića koji je prvi rekao - ‘Ej, netko nas čeka vanka‘.
Sa mnom je bio Riki Kužnin, s njim sam išao zajedno u cijelu osnovnu školu, djetinjstvo sam proveo s njim i kad sam njega vidio, bilo mi je dirljivo. Držao se odlično, bio je jako pametan i hrabar. S nama je bio i Vlaho Varamenta, mislim da je on bio najmlađi. Svi su se poprilično dobro držali. Bili su pribrani i nismo ulazili u bilo što, a što bi oni mogli shvatiti kao izazivanje. Bilo je jako važno u tim nekim situacijama ne davati povoda, jer je povod mogao biti bilo što. Bilo je jako zvjerskog maltretiranja, bilo je i nekih stvari koje te obilježe za cijeli život - prisjetio se Nikša tih dana logora u Morinju koji se jednostavno ne daju izbrisati iz sjećanja, pa nastavio:
- Ostanu ti sjećanja na prekrasne ljude koji su to podnijeli na nezaboravan način. Sjećam se Nika Šuljka i njegovog basa negdje iz kantuna i sjećam se kako je negdje pred kraj taj klesar, a zapravo umjetnik, napravio igraće karte od kartona, kojima su se potajice igrali. Sjećam se da ih je stalno pozivao na ‘Ženevsku konvenciju‘. Onda bi oni pomahnitali pa bi ga istukli, pa bi on opet spominjao Ženevsku, a oni bi ga ponovno pretukli, pa sve tako. Dok nisu odustali od njega - ispričao nam je Nikša.