’Ođe, ođe, nazdravlje vam...’ i ovog se Badnjaka orilo gradskim kvartom Sveta Marija u povijesnoj jezgri. Od dubrovačkog običaja koji gubi bitku s modernim načinom čestitanja (čitaj - slanje čestitke jednim klikom na stotine adresa) Svetomarijaši ne odustaju lako. Dapače, u ovom gradskom kvartu, usprkos trendu iseljavanja iz zidina, od Božića do Božića sve je više kolendara, sve jače ‘grme’ čestitarske pjesme.
- Mi svi živimo za to. Znači nam to puno i previše. Ja sam među mlađima ali sigurno 15-ak godina idem u kolendu. Veselja ima, ali manje je kuća nego je prije bilo, dosta ih se iselilo, dio afitava. Pa iako je manje kuća, ostala je tradicija. Ovo je toliko lijepo, baš naše - kaže Dolores Laptalo pa će kako se među kolendarima nađe i domaće čeljadi koja nisu sa Svete Marije ali ljepotu svetomarijaške kolende ne žele propustiti.
Nase u kvart radi kolende
- Moji ljeti afitavaju ali se svaku godinu zimi vrate na Svetu Mariju samo radi kolende – dodaje Doke.
Od vrata do vrata, svaki domaćin s gustom ih dočekuje. Bićerin i prikle, pokoja lijepa riječ i zagrljaj, škeraca i smijeha na pretek a prvenstveno pjesme iz srca, sve to utkano je u svetomarijašku kolendu.
Meštar od organizacije, onaj bez kojeg se u kolendu ne ide je Željko Mage. I njegova harmonika, naravno! Njega se pita kada se i od koje kuće kreće. I tako godinama jer ‘ima 40 godina da ovako idemo kao klapa’. U svakoj kući, gdje ima domaće čeljadi, zapjevaju, naprave štimung, unesu radost i veselje među familije.
- Ali sve je manje i manje kuća jer se dosta naroda iselilo. Ostalo je desetak kuća koje obilazimo. Jedino da je netko, ne daj Bože u koroti, onda u tu kuću ne idemo. Krećemo od 19 sati i uvijek završavamo pola ure prije polnoćke da se može stići u crkvu. Prije kad je bilo više kuća počinjali bi s kolendavanjem već u 17 sati - kaže Mage koji kolendava još od malih nogu, kad je išao u vrtić.
- Kao dijete sam išao kolendavat po cijelom Gradu, ja s harmonikom i Robi Matijašević s gitarom. Kasnije, otkad je društvo počelo kolendavat, okosnicu činimo Tonči Missoni s gitarom, koji ove godine nažalost nije mogao ići, Denis Sarić na kontrabasu i ja s harmonikom - nabraja Mage.
Cijeli orkestar
Ova kolenda bilo je posebna jer je čestitare pratio skoro cijeli orkestar: uz Magu i Sarića, Tonći Gverović na trubi, a na gitarama Mišo Kesovija i Ivana Šulić.
- Prvi put s nama je ove godine bio harmonikaš iz Župe dubrovačke Miho Handabaka. Oduševio se čovjek i rekao da će svaku godinu kad bude mogao doć, kolendavat na Svetu Mariju. Jer ovo više niđe nema u Dubrovniku. Ovo je top!
A skupilo se ovog Badnjaka na Svetoj Mariji 40 do 50 kolendara, godišta od pet do 80 godina.
- Poseban je to osjećaj. Svetomarijaška tradicija će se, vjerujem, održati jer ima dosta djece koja s nama kolendavaju. Nadam se da će me netko od njih zamijeniti - kroz osmijeh će Željko. Ove godine, zbog obaveza na poslu, do zadnjeg trena bilo je upitno hoće li moći sudjelovati u kolendi. ‘Baš je bila panika’, potvrđuju nam svetomarijaši, ali slučajno ili vjerojatnije po Božju, prebačena mu je smjena pa su svi odahnuli jer ‘Mage je ipak Mage, bez njega ne bi bilo isto’.
Imaju stanovnici Svete Marije svoju kvartovsku viber grupu ‘Buža - Sveta Marija’ u kojoj padaju dogovori, ne samo oko kolende, nego svega ostalog, za sve što se dogodi u kvartu tu se raspravlja i dogovara daljnje korake.
No, vratimo se na kolendu. Zanimalo nas je što je sve bilo na repertoaru?
- A kreće se s kolendom pa bude svega božićnih, dalmatinskih, zabavnih, narodnih pjesama, sve se svira, sve po želji. Ljudi nas počaste i to je ljudima veselje pogotovo starima, oni žive za tu kolendu, za druženje, da im netko dođe da nisu sami taj dan - kaže Mage pa ponosno zaključuje kako je ovo bila jedna od boljih svetomarijaških kolendi.
- Svi koji su živjeli na Svetoj Mariji a pošli živjet od Gruža do Župe, kad je kolenda vraćaju se na Svetu Mariju gdje su odrasli, djetinjstvo proveli i to onda bude stvarno divno druženje. Zato ovaj običaj živi jer mogu poći sa Svete Marije ali svi oni ostaju Svetomarijaši u duši – zaključuje Mage.
Kristina Cikatić na kolendu je dovela i podmladak. Budućnost kolendavanja na njima ostaje, pa ih je bolje učiti odmalena. Ona na Svetoj Mariji kolendava dvadesetak godina.
- Ovime dušu izliječiš. Božić bez naše kolende, ma nije to to. Svi ti ljudi, oni mirisi kad svaka kuća vonja na prikle, tratamenat - arancini i bićerin, pjesma, sve te to podigne. To je na Svetoj Mariji sastavni dio Božića. Bilo nam je super, krenuli smo od Vidoša u sedam ura. Ove godine je baš došlo ljudi jako puno, pojačalo se. Pa ovo je najbolji događaj, a kolendavanja nema svugdje, pomalo nestaje. Šteta, važno je to održati! - smatra Kike pa dodaje kako se kolendari za kolendu pripremaju cijeli prosinac, ‘sve se po njoj organizira’.
- Drago mi je što se ovaj običaj ne gasi nego se baš rasplamsao. Ovu godinu pogotovo. Organizacija je bila na nivou, ozbiljno se shvatilo, baš kolenda, čestitanje, pjevanje. To je nešto najljepše što ostavljamo najmlađima. Djeca su baš bila oduševljena, jedva čekaju kolendu dogodine.
Ko ‘podraslići’
Kolendava se isključivo po kvartu, iako se znalo proteklih godina spustiti do Straduna, zakolendat u Missonija i Mičića, kažu nam svetomarijaši. U svakoj se kući potrataju, sva im se vrata otvaraju pa u njih nema one pogrdne ‘...a u kući gospođa ko..’.
U ovoj prekrasnoj svetomarijaškoj tradiciji su oko 40 godina i Matovići. ‘Ustvari krenuli smo ko ‘podraslići’, negdje od šestog, sedmog razreda osnovne’ kaže nam Evgenija Matović.
- Što nam znači kolenda, znači nam zajedništvo. Bez obzira što su svi pošli nekim drugim putima, rijetki smo ostali gore, što nas je život odveo na različite strane svijeta, Badnjak je dan kad se svi vraćaju odakle su krenuli. Kao da se vraćaju svojim korijenima. Veselimo se vidjet jedni druge, progovoriti bez obzira što nas je život raspršio uokolo, to je dan kad se svi ponovno vraćamo u ono vrijeme kad smo bili djeca i družili se ispred kuća. Budi lijepe uspomene. Zajedništvo koje pokazuje da smo mi i dalje jedna velika obitelj. Barem ja tako doživljavam ovaj kvart, mi nismo susjedi, mi smo obitelj koja proživljava zajedno sve situacije, jedni za druge brinemo. Kad je bio covid, pa požar, svi smo ko jedno priskočili pomagali. Takvi su Svetomarijaši. To ne možeš izbrisat, uvijek imaš backup iza sebe, to je dio našeg odrastanja, naša snaga, snaga Svete Marije - kaže nam Evgenija i dodaje:
S Mrtvog zvona cijelom kvartu
- Kad idem nekome objasniti zašto se sastajemo, zašto ta tradicija toliko dugo traje, zato što smo mi jednostavno od rođenja skupa, odrastali skupa, prolazili i lijepe i grube životne situacije i opet se vraćamo jedni drugima. To je meni značenje ove naše kolende. I taj dolazak u kuće ljudima koji su nas ustvari odgajali, ne mislim samo na roditelje, nego i sve susjede koji su sudjelovali u našem odrastanju jer tako je to prije bilo. I oni koji su sami da im dođemo, zapjevamo im, popričamo s njima i pokažemo da smo uz njih. To je bit kolende, zajedništvo. Grubo bi bilo da se ovo izgubi. Bilo me strah jedno vrijeme da ćemo nestat, ali ne nestajemo, nego se ponovno izdižemo. Jača naša Sveta Marija! - zaključuje Matović.
’Bolje da umre selo nego običaji’ mudra je izreka. A kvart Sveta Marija koliko god se malen činio, brižno njeguje veliki i vrijedni običaj kolendavanja. Dovoljno je spomenuti kako se one pandemijske godine kad se zbog covida nije kolendavalo po kućama, klapa kolendara sa Svete Marije našla na Kazermi i svom kvartu pjesmom najavila i čestitala Isusovo rođenje. Običaj je svetomarijaša na kraju kolende fotografirati se na Mrtvom Zvonu i s tog mjesta zapjevati kolendu za cijelu Svetu Mariju, za sve kuće, i one u koje su ušli i one u kojima svjetlo više ne gori. Tako je bilo i ovog Badnjaka. A ako je suditi po podmlatku koji stasa uz odrasle Svetomarijaše, u budućnost kolende u kvartu Svete Marije ne treba (po)sumnjati.