Akademik Davorin Rudolf uputio je pismo gradonačelniku Dubrovnika Matu Frankoviću u kojem navodi da bi volio još jedanput posjetiti Dubrovnik na datum 6. prosinca i podsjetiti se na najžešće napade na grad prije trideset godina. Rudolf, ministar pomorstva u prve tri hrvatske vlade 1990. -1992., sredinom 1991. i ministar vanjskih poslova bio je glavnim pregovaračem koji je 6. prosinca 1991. preko Radio Dubrovnika obavijestio građane da nakon cjelodnevnog strašnog bombardiranja, slijedi primirje. Generacije Dubrovčana nose ga u srcu, kao glasnika prve dobre vijesti nakon nemilosrdnog napada koji je trajao cijeli dan. Njegovo pismo prenosimo u cijelosti:
Svake godine, u ovo doba, sjetim se najbrutalnijeg oružanog napadaja Jugoslavenske armije (JA) na Dubrovnik, na dan svetoga Nikole, 6. prosinca 1991., Vlada Republike Hrvatske uputila je trojicu ministara Ivana Cifrića (preminuo je 2018,), Peru Kriste i mene u Grad s nalogom da nastojimo, između ostaloga, uspostaviti primirje u sukobu s JA i deblokirati dubrovačku luku. U Dubrovnik smo stigli malim peljarskim brodom splitske Kapetanije 4. prosinca uvečer i sutradan u Cavtatu dogovorili osnove sporazuma o obustavljanju neprijateljstava. Rano ujutro, 6. prosinca, usprkos dogovoru o prestanku sukoba, započeo je užasan raketni i topovski zločinački napadaj na Grad u kojemu je život izgubilo 19 građana, a 60 ih je ranjeno.
S nama su u hotelu „Orsula“ boravili predstavnici Europske zajednice, današnje unije, pa smo satelitskim telefonom Stefana de Misture uspostavili vezu s admiralom JA Miodragom Jokićem u Boki kotorskoj dogovorili primirje u 11.15 sati. Grad je bio žestoko ranjen, neke zgrade zapaljene (predvečer je padala stravična, apokaliptična crna noć, a još uvijek ih je u ulici od Sigurate i ulici Mihe Pracata gorjelo devet), središte grada zakrčeno rasutim staklom, razbacanim drvenim gredama, malterom i opekama. Vatrogasci, vojnici i građani su skočili i s entuzijazmom kakav se za velikih opasnosti rađa samo u onih koji vole svoj grad, ugasili su požare.
Sutradan smo ponovno putovali u Cavtat i potpisali ugovor o primirju, pa su neprijateljstva prestala. Bili smo svi zajedno: sjajan vojnik dopukovnik Nojko Marinović koji će kasnije postati general Hrvatske vojske, gradonačelnik Pero Poljanić, njegovi suradnici, branitelji na Srđu i prilazima Dubrovniku od Sustjepana do Zlatnog potoka, hrabri mladići u brzim gliserima (održavali su noćnu vezu s otocima), civili i časnici koji su pregovarali s JA, liječnici, pekari koji su svako jutro spravljali svjež topao kruh, djelatnici koji su brinuli o snabdijevanju vodom, novinari, posebice Radio Dubrovnika, Slobodne Dalmacije i ratnog izdanja „Dubrovačkog vjesnika“, zaposlenici u Centru za obavješćivanje, osoblje „Orsule“, čistači ulica. U „Dubrovačkom vjesniku“ objavio sam poruku:
„Dubrovčani, sa tih starih gradskih zidina stoljeća gledaju na vas. Nemojte se osramotiti!“ Vaši sugrađani su, gospodine gradonačelniče, bili junaci! Oni su obranili svoj grad. Generalpukovniku JA Pavlu Strugaru, odgovornome za napadaj, uputio sam u Boku 6. prosinca 1991. prosvjedno pismo jer mi je tijekom poslijepodneva poručio kako su „hrvatske oružane snage zapalile stari grad Dubrovnik“. Na kraju pisma istaknuo sam: „Ovaj rat će završiti, kao i svi ratovi do sada. Vi i ja imamo posebne odgovornosti u ovome tužnom vremenu i suočit ćemo se, vrlo brzo, s pitanjem kako smo se i u kojoj mjeri ponašali sukladno tim odgovornostima“. Generalu je Haški tribunal izrekao kaznu zatvora u trajanju od 7,5 godina zbog razaranja stare dubrovačke jezgre i nečovječnih postupaka. Zadnji put sam službeno boravio u Dubrovniku 12. svibnja 1997. Toga dana uvečer, u dubrovačkome Kazalištu, župan Jure Burić mi je uručio povelju o proglašenju počasnim građaninom Dubrovačko-neretvanske županije za prinose obrani hrvatskoga juga 1991. Od tada nisam dolazio u Grad. Pošto sam se zapleo u visoke godine volio bih da nas jednoga šestoga prosinca Grad ili Županija, svejedno, pozove i okupi (bez bilo kakvih svečanosti ili priznanja) da se prisjetimo kako smo bili bačeni u pakao i sa svih strana tučeni „maljutkama“, a Grad, onako gord, nije se dao!
Gospodine gradonačelniče, svakog šestog prosinca Grad i građane Dubrovnika nježno volim.
Akademik Davorin Rudolf,
ministar pomorstva u prve tri hrvatske vlade 1990. -1992., sredinom 1991. i ministar vanjskih
poslova