Lopuđanin Ivo Gale ove godine puni okruglih 90. U Kulturno umjetničkom društvu Ivo Kuljevan je od samih početaka, baš kao i svi iz njegove familije. Na njega nas upućuje još jedan otočanin gospar Davor Mage, jer ovaj vitalni devedesetogodišnjak osim što je vrstan meštar od drva, već sedam desetljeća prebire žice instrumenata, od tamburice do gitare. Dočekuje nas na kućnom pragu, vedrog lica odmah nam daje do znanja kako je još 1951., sa svojih 19 godina, svirao tamburicu.
- Imali smo tamburaški zbor ođe, imali smo od muzike, harmoniku, klavir, trubu, klarinet... prava muzika je bila, bilo nas je 12 u sastavu. Tu u hotelu Grand se balalo svaku večer, k'o što je u gradu bio Imperijal, Mimoza – kaže gospar Ivo dok rukom pokazuje na neobnovljeni Grand vizavi njegove kuće u kojem je svirao 12 sezona, od 1960. do 1972. godine.
- Izgradio sam drvenu barku od skoro šest metara da bi kupio gitaru u Minhenu 1960. godine. Za tu gitaru električnu još sam moro nadodat 50 maraka. Eto, za gitaru sam dao barku, kolika je vrijednost to bila. To je bila ljubav, velika ljubav. Volio sam muziku strašno, učio note čitat. Sve sam po sebi naučio. Pomogo mi je pri učenju pokojni doktor Bogdanović – kaže Lopuđanin pa nastavlja o svojoj profesiji:
- Bio sam brodograditelj, sve od drva radio i brodove i funjestre. Bio sam prvi kućni meštar u Lafodiji. Nas pet u familji djed, otac, dundo, brat i ja, radili smo sve što postoji od drva. Tamo je još radiona i u njoj gitara 65 godina stara – kroz osmijeh će ukazujući kako su njegove dvije ljubavi, rad s drvom i glazba, uvijek išle ruku pod ruku.
Prsti bježe na žice
Napravio je 15-ak barki, više se i ne sjeća točnog broja. Ima on svoju 'ljepoticu od 65 godina'. Drvena barka imena 'Miško' jedina je barka od drva koja ponosno prkosi u portu ostalima od plastike jer 'nema do drva'.
- Muzika je bila vazda u mom životu, dan-noć. Pokojni otac bi mi govorio 'nećeš uhitit 50 godina, ne spiš nikako'. Ali evo me. To je bio život, veselje. Iskoristio sam život do zadnje mrvice. Vjerujte, lijepo je uz muziku – kaže gospar Ivo sa sjetom u očima.
Priča nam kako je prvu gitaru kupio 1953. dok je bio u vojsci. Nije mu bio problem otići po nju samo da nam je pokaže. A kad glazbenik uzme instrument u ruke, prsti sami bježe na žice. Najprije malo uštimavanja, eto i pjesme.
- Kako zvuči a koliko godina ima. Sve sam izmijenio na njoj. Volim stare instrumente.
Izdvojiti njemu najljepšu skladbu nije mogao, ali je zapjevao onu 'Da te mogu pismom zvati ja bi piva život cili...'. A gospar Ivo je i pjevao i svirao cijeli život. Pa i danas, sa uskoro 90 godina. Kaže nam, pjevao je na svim jezicima. Gitara mu je dva puta plutala na Šipan dok je bio 'mlad, vragolast'.
Na otoku ih je prije, uz i sa instrumentima, bila masa, a kroz Domovinski rat 'kvando i kvando pa nas više nije bilo, možda svega četiri'. Drago mu je što proteklih mjeseci na inicijativu KUD-a i uz trud Linđovca Enesa Omerčahića lopudska dječica uče svirati tamburice 'neka tradicija živi'.
- Brzo je sve prošlo, odjedanput ostariš i gotovo. Sve je dobro dok ne boli ništa. Pođem ja na ribanje ali nisam stabilan na nogama. Zato imam jedan mali autić pa idem, ne dam se – kaže drvodjelac.
Živio je gospar Gale i u Dubrovniku, 22 godine. Bio je Atlasov meštar 'radiona je bila u Gospinu polju', radio u brodogradilištima u Veloj Luci. Ostavljamo ga njegovom poslu i obavezama, toga ni nakon devet desetljeća života ne nedostaje. A on nas kao pravi domaćim ispraća, kako drugačije nego pjesmom, dok mačak Riso svih budnim okom promatra.