DAN KOJI JE LJUBIČASTI STRADUN ZAVIO U CRNO Prije točno 30 godina poginuo je Milan Milišić, a s njim je počeo nestajati svijet građanskog Dubrovnika

Samo četiri dana nakon što se Dubrovnik našao pod opsadom sprskih i crnogorskih snaga, kasno poslijepodne 5. listopada pala je prva civilna žrtva, dubrovački pjesnik, književnik, prevoditelj i dramaturg Milan Milišić. Danas se navršava 30. obljetnica njegove tragične smrti, a već ljetos navršila se i 80. obljetnica njegova rođenja u Dubrovniku 6. srpnja 1941.

Po završetku studija svjetske književnosti u Beogradu, preselio se u London gdje upoznaje prvu suprugu, Mary Martin s kojom je prevodio Tolkiena, Pintera, Frosta... Objavio je brojne knjige ("Volile su me dvije sestre, skupa", "Koga nema", ”Zgrad” "Živjela naša udovica", "Having a Good Time", "Mačka na smeću“…) Dubrovački teatar, gdje je Milišić radio kao dramaturg, 1975. izveo je njegovu dramu "Lov na bljedolikog" u režiji Ivice Kunčevića.

Uređivao je i list „Dubrovnik“ te omladinski list „Laus“, a mnoge su njegove knjige tiskane i postumno (”Mrtvo zvono”, ””Otoci”, ”Treperenje”, ”Putopisi”, "Oficirova kći" ”Dubrovačka zrcala”...). Studentski teatar Lero udahnuo je Milišićevim tekstovima život te izveo dvije predstave "Ljubičasti Stradun" i "Mjesečina za Lady Macbeth", u Kazalištu Marina Držića u režiji Matka Sršena 2015. izvedena je predstava "Kad je Bog stvarao Dubrovnik". Lani je na 71. Dubrovačkim ljetnim igrama odigrana peripatetička predstava "Dubrovčka zrcala - tri struka lovorike, pelina i vrijesa" u režiji Dore Ruždjak Podolski i Marine Pejnović. Bio je član Hrvatskog društva književnika i Hrvatskog centra PEN-a, te surađivao s Radio Dubrovnikom. S drugom suprugom Jelenom Trpković živio je u Dubrovniku. Te nesretne 1991. Milišić je zapisao: "Gledam neodređeno prema pučini /Tamo gdje lagano iščezava budućnost".

- Na kraju jedne tribine novinara Aleksandra Tijanića u Dubrovniku netom prije rata, Milišić se digao i pitao: „Kad će opet rat?“ Vidi glupana pomislili smo, on o ratu priča, kakav rat?! I stvarno, na kraju se dogodilo što se dogodilo, priča jedan Milišićev suvremenik.

Da je Milišić na neki način predvidio i vlastitu sudbinu potvrđuje umirovljeni dubrovački novinar Vedran Benić koji sam ističe kako je sredinom sedamdesetih godina imao sreću da bude jedan od onih mladaca koje je Milan Milišić "pripustio" da mu budu društvo.

- Jer, definitivno, za to je bila potrebna Milanova volja. Nije bio od onih koji bi trpjeli nečije društvo igrajući neku društvenu ulogu. To je istodobno značilo imati povlasticu uživati u prštavim ljetnim dubrovačkim noćnim pričama Danila Kiša ili nekoga drugoga koga je Milan cijenio. U zbirci „Živjela naša udovica“ iz 1977. Milan Milišić je zapisao: „Osim poznatih državnih praznika i nedjelja / postoje i značajni datumi kao što su…“. Nakon tih riječi, pobrojio je dvadeset takvih datuma, uz ostale Međunarodni dan žena, Dan omladinskih radnih akcija, Dan željezničara, a nije zaobišao ni Dan mladosti na osmom mjestu. Na kraju, nakon spominjanja Dana Jugoslavenske narodne armije, briljantno je poentirao: „Kao i noć svakog od tih dana“. Zna li se kako je stradao, zloslutno se danas doima činjenica da je Milan, prije metafore o noći, spomenuo upravo Dan JNA, ističe Benić koji dodaje:

- Milišić je bio redakcijski guru svih nas tada mladih buntovnih novinara okupljenih oko “Lausa”, lista koji se ne treba stidjeti vremena u kojem je izlazio. Upravo je on 1973/74. godine, u svega nekoliko brojeva kojima je bio glavni urednik preobrazio dotadašnju tipično blijedu omladinsku tiskovinu u list koji se čeka i čita. I naravno – bio smijenjen, što mu se redovito u životu događalo. Mi kasniji urednici "Lausa" možda smo nekako i intuitivno slijedili to što je on započeo, redovito objavljujući (i) Milanove tekstove, koji su uvijek bili opasno granični slučaj za tadašnje okvire sloboda. Sve do listopada 1982. godine, 63. broja "Lausa" i teksta "Život za slobodu", u kojem je Milan alatom umjetnosti otvorio temu likvidacija na Daksi, o čemu se do tada samo šaputalo u sigurnom društvu. U pokrenutoj tehnologiji stvaranja slučaja, bio je osuđen na sedam mjeseci zatvora, uvjetno na tri godine. Kako vlast dugo pamti, slično je pet godina kasnije, zbog kataloga predstave u koji su bili uvršteni isključivo do tada već javno objavljeni tekstovi (?!), Milan dobio otkaz na radnom mjestu dramaturga u Kazalištu Marina Držića.

Osoba koja će posebno pamtiti obrise Milišićeve osobnosti, njegov je prijatelj, akademski slikar i grafičar Lukša Peko:

- Milan i ja smo radili mapu "Vrt bez dobi" na preši u mom ateljeu, čak je i Josip Škerlj dolazio pomagati. Tu su njegove pjesme i moje grafike. Nije to bogzna što, ali u ono je doba bilo zgodno. Sretna je okolnost što je to financirao Republički SIZ tako da smo mogli kupiti bolji papir, plaćen je honorar, korice. Tiskana je u 57 primjeraka. Grafika se nalazi u mojoj i njegovoj biografiji kao nekakvi zajednički rad. Davno je to bilo, 1986. Onda sam u ratu '91. jednu grafičku mapu koja sam radio s Feđom Šehovićem posvetio Milanu, prepričava Peko.

Naziv mape je "Kad su golubovi umirali" za koju je Peko dobio i nagradu Slobodne Dalmacije '92.

- Sjećam se dobro. U jeku bombardiranja netko me zvao na telefon i govori: "Dobio si nagradu!" Ma pusti nagradu, govorim ja, baš me briga, ne znam hoću li ostat živ! - prisjetio se svojedobno Peko.

Na dvadesetu godišnjicu Milišićeve smrti slikar je napravio samostalnu izložbu "Otok bumerang – borovi" u čast svom prijatelju. Još čuva katalog izložbe na čijoj je zadnjoj strani zajednička fotografija nastala u Dolima, u Dubrovačkom primorju.

- Milan je bio zanimljiv, prgav. Ja sam mogao s njim, a mogao je i on sa mnom. Bio je duhovit, a iznad svega je bio pošten čovjek. Živio je kao profesionalni pjesnik i morao se baviti svim i svačim. Sve što je radio, radio je vrlo, vrlo pošteno. Tu nije bilo kompromisa, ovako ću ili onako ću, naveo je Peko.

Dobro pamti incident s tramvajem.

- Bio je neki njegov prijatelj Sarajlija, našli smo se uvečer, oni su se već dobro napili. Ja sam bio zakasnio i čekala me boca vina. Govori on meni: "Moraš popiti!" Gdje ću popit litru vina na brzinu?! Rekao sam da idem ća jer sam znao da će napravit kazin. Ujutro sam doznao da su bili u Gružu i uputili tramvaj, počeli su ga voziti, a gonjali su ih nekakvim starim autobusom. Tramvaj se pokvario, a oko šest sati ujutro ih je 'zgrabila' policija. Završili su kod 'Majora', to je bila jedna betula na placi na Gundulićevoj poljani. Trebalo je platit pa su nekako to platili. Bili su u zatvoru jedan dan dok nisu ustanovili što i kako, onda su ih pustili. Ja sam imao sreću da nisam bio tu.

- Naši razgovori su bili svakakvi, o ribanju, o hrani, o klasičnoj ili rock-glazbi.... Milan je bio opterećen zdravom hranom. Cijelo mi je vrijeme pričao o zdravoj hrani. Ja njemu govorim: "Jesi li ti normalan, Milane?" Jer je volio raditi noću. Zato sam mu i govorio: "Zdrava hrana?! Ti jedeš zdravo, ali ne živiš zdravo!" "Kako to misliš?" - pitao me. "Pa lijepo, popiješ dvije-tri litre vina uvečer dok radiš i pušiš tri-četiri škatule cigara. Đe ti je tu logika o zdravoj hrani?! Ne živiš zdravo!" On mene na to pogleda pa mi reče: "Jes, imaš ti pravo!"

Jedan je hobi vezao ovu dvojicu prijatelja na poseban način – stolni tenis.

- Ping-pong je bio zafrkancija. Igr'o je dosta dobro, igrali smo u mom ateljeu, stavili bismo stol po širini prostorije. Bio je veliki vjernik. Kada bi igrali ping-pong ovdje nije se smjelo Boga spomenut'. Prekidao bi i govorio: "Nemoj Boga!" Došao bi i Škerlj, nas troje bi uglavnom igrali i onda bi negdje oko deset, deset i pol znojni išli, uglavnom u Talira, tamo bismo pili pivu. Milan nije htio piti pivo. Škerlj i ja smo pili pivo, a Milan je pio vino - i to crno vino. Milan je bio nevjerojatan. Naš'o bi se nekad s njime, on je tražio one prodavačice, one Župke, ne znam ni ja koje su bile... Sve je on njih znao pa bi se s njima cjenkao. Ja se nisam cjenkao, kad bi me poslala žena nešto kupiti, kupio bi nešto na brzinu i pošao bi ća. On bi se satima 'natezao', je li ovaj kupus ili blitva dobra... Zbog hrane je u biti izgubio život. Stanovao je kraj Ugostiteljske škole. Kad je izbio rat, nije bilo struje, a on nije imao plina. Imao je jedno kuhalo koje je stavio u đardin i tamo je kuhao juhu.

- Kad je počelo granatiranje, sjećam se toga jer sam stanovao u Zlatnom potoku, nedaleko njega onda je on izašao i pogledao jer mu je juha zakuhala u tom trenutku. Jedna nevjerojatna stvar, granata koja je pala udarila je u metalnu ogradu ispod njegove kuće. On je točno bio na vratima, razbila je ta vrata i njega su taj udar i geleri odbacili tako da je on u tom trenutku poginuo. A njegova žena, Jelena, bila je u dnevnom boravku ispod stola. Njoj se ništa nije dogodilo jer su geleri otišli u zrak. Poslije smo gledali i svi su geleri dosezali do plafona. Imali su psa Čobija, velikog šarplaninca. Čobi je neposredno prije granate uletio u kuću, a inače se nije smio po kući motati. Uletio je u kuću inače bi bio i on poginuo. Kasnije smo organizirali sprovod na Boninovu i to unatoč granatiranju, ispričao je svojedobno dubrovački akademski slikar kojemu je dobro znana pozadina teksta "Život za slobodu" objavljenom u "Lausu".

- Razgovarali smo o mnogim stvarima, pa i o Daksi. U "Lausu", koji je uređivao, napisao je tekst "Život za slobodu". Pročitao sam to i rekao mu: "Milane, neće ti ovo dobro proć!" Rekao je: "A, nema veze, ti sve nešto misliš, neće to nitko ni pročitati!" Oni su to naravno pročitali i onda su ga počeli 'ganjati' jer je njegova teza bila da su svi što su pali u Drugom svjetskom ratu, pali za slobodu. Na ovoj ili onoj strani, nebitno. Njegova je teza bila da se žrtvama treba pokloniti. Bio je neki Mirko Šuštar koji je imao betulicu. Bio je Čeh, a njegova žena Austrijanka i oni su bili prijatelji s Milanovim ocem i majkom. Uzeli su ih kod sebe i on je bio strašno vezan za tog Šuštara koji im je svima možda spasio i život. Tko zna što bi im ustaše bili učinili, pitaj Boga?! Onda je spomenuo Daksu i sve te neke stvari jer je mislio da je taj Šuštar ubijen na Daksi, ali nije. Šuštar je ubijen kao gestapovac, kao njemački špijun. Mislim da je on strijeljan na Boninovu, nakon događaja na Daksi. Je li bio špijun ili ne, to ja ne mogu znati. Milan je bio osuđen na sedam mjeseci. Prisustvovao sam suđenju, a branio ga je advokat Vlado Primorac, a to je plaćao hrvatski PEN. Znam to jer mi je to rekao Predrag Matvejević. I Srbi i Hrvati su se založili za to i Milan je dobio neke novce da bi mogao živjeti jer su ga izbacili iz redakcije "Lausa", isipričao je Peko koji je pratio Milišićevo prevođenje stihova Roberta Frosta, a zanimljivo je da je s engleskog preveo i danas vrlo popularnog "Hobbita" J. R. R. Tolkiena.

- Ja sam to malo pročitao i rekao mu: ne sviđa mi se to. On i njegova prva žena Mary Martin zajedno su to radili, ali je on ipak glavni tu. Ja sam rekao da je meni to bezveze i za djecu, zaje*ancija, ne interesira me... Mi smo kao djeca imali sasvim druge prioritete, to je bio Karl May, a nismo se bavili tim 'bajkama'. On je bio oduševljen, ja ne, komentirao je Peko.

Nakon tog nemilog događaja s "Lausom", Milišić je pošao u Beograd gdje ga je Peko posjećivao. No, uskoro se vratio u Dubrovnik i tražio novi posao.

- Pošli smo kod Nika Napice, direktora Dubrovačkih ljetnih igara. Napica je bio u Komitetu, stvarno je bio visokopozicioniran. Napica se nije baš složio, ali je nakon nekoliko godina Milan postao dramaturg i tu je nastao problem. Dobro je radio neke predstave i sve je to bilo fino. Nije sporan njegov profesionalni posao nego neke druge stvari. Imao je 'crva u guzici', imao je predstavu i uz tu predstavu je napravio prospekt te je u njemu objavio neke pjesme nekog poljskog pjesnika. Sve su pjesme bile intonirane antikomunistički i tu su ga uhvatili. Pobunili su se borci: "Opet Milišić, opet ono, opet ovo! I on je po kratkom postupku dobio otkaz iz Kazališta, a Kazalište je bilo pri Ljetnim igrama i Orkestru. Žalio se, dobio je neko obeštećenje, ali nikad se nije vratio na posao. Došao je rat i gotovo. Nažalost tragedija za tragedijom. Osjećam tu njegovu smrt još uvijek. Nije njegova smrt samo besmislena, ima takvih smrti u cijeloj bivšoj Jugoslaviji koliko god hoćete, to su besmislene smrti. Ja uvijek kažem da Milan nije poginuo, Milan je ubijen. Nitko ne može govoriti da nije ubijen, što to znači gađati granatama po civilima?! Možda Milan nije trebao poginuti, netko drugi bi poginuo. To je zločin, ubojstvo, uvjeren je Peko.

Upravo je redatelj Matko Sršen 2015. u Kazalištu Marina Držića postavio predstavu "Kad je Bog stvarao Dubrovnik" koja je nastala na temelju Milišićeve poeme.

- Bio je čovjek koji je uvijek išao preko granica običnog ljudskog ponašanja. Bio je sve, samo nije bio malograđanin. Kao mlad je iz vica ukrao tramvaj pa ga vozio do Uvale Lapad. Ganjali su ga tramvajaši, sva je on križanja zaobišao i na kraju su ga uhvatili. Znao je doći na koncert klasične glazbe s vinom pa bi mi tamo pili i slušali Beethovena, što je bilo nezamislivo građanima! Dolazio sam u Dubrovnik zadnjih godina pred rat samo zbog njega jer znam kad bi došao u Grad, ne bi ga nazvao. Krenuo bi ulicama ko' da sam s barkom otplovio na pučinu i naišao na drugu barku, a u toj drugoj barci na Milana. Mi bismo se za pola sata sreli u nekoj betuli i onda nastavili razgovor uz vino do zore i to mi je bio najljepši doživljaj Dubrovnika između 70-tih i 90-tih. Moji nenajavljeni, spontani, ali sigurni susreti s mojim prijateljem. Uvijek bismo završili u ranim jutarnjim satima. Ili bi on mene pratio doma ili ja njega. Bio je to 'plan razgovora' između ljudi koji imaju slične interese, isto obožavanje Dubrovnika i isto poklonstvo prema starim piscima. Naravno da je meni Dubrovnik bez njega pust, kazao je te 2015. Sršen.

Umirovljeni novinar, ali još uvijek itekako aktivni redatelj i pisac Davor Mojaš.

- Svima nama koji smo ga poznavali, družili se i bili s njim, ostavio je važan trag koji nas je, u tim pomalo davnim i sazrijevajućim godištima, na neki način odredio i učinio odgovornijima, savjesnijima i boljima. Posebice u onim umjetničkim zagovorima koje smo tada dijelili i preispitivali danima i noćima i, rekao bih, snovima. Obilje je stranica mog o Milanu spomenara. Kao urednik objavio je prvi moje rane pjesme, zajedno u redakcijama radili smo čitane, hvaljene i zabranjivane "Lause", karnevalske listove, domišljali teatar i onda kada je bio dramaturg u Teatru i onda kada mu više nisu dali da to bude, igrali se stihovima i zezali s tadašnjim novinskim naslovima, bili uvijek dobro raspoloženi kada bi nam u ruke došla neka nova knjiga malo znanog autora, oduševljavali se Harmsom, secirali Vojnovića a i Držiću, u tim razgovorima, nije bilo svejedno. Redovite partije stolnog tenisa u ateljeu Lukše Peka na Mrtvom zvonu bile su tjedne seanse svekolikih povoda, empatija i zagovora. Odužio sam mu se, ako se tako može reći, "Mjesečinom za Lady Macbeth", "Ljubičastim Stradunom", "Gradom sjena" i "Kapljama" u Teatru Lero, u Dubrovniku objavio, zahvaljujući Jeleni Trpković Milišić, pjesme iz rukopisne mu ostavštine i čitajući ga, kao propisanu terapiju, redovito i pasionirano prepoznavajući uvijek iznova njegovu pjesničku vrsnost, zaigranu cinićnu duhovitost, svestranost i radoznalost. Baš kao što je zapisao Tonko Maroević: "Mi se ostali ne možemo Milanu adekvatno odužiti za sve čime nas je obdario, ali možemo bar pokušati održati visinu/razinu uspomene na njega, čuvati dostojanstvo njegova primjera". Zajedno, za utjehu, biti dijelom našeg imaginarnog nezborava, istaknuo je Mojaš.

U životu dramaturga i kazališnog kritičara Hrvoja Ivankovića Milišić je imao veliki utjecaj koji prelazi granice pisane riječi.

- Milan za mene nikada nije bio samo sjajan književnik; pjesnik koji je svojim dubrovačkim nadahnućima dao snagu univerzalnog i koji je napisao neke od najlucidnijih eseja o Dubrovniku i Dubrovčanima, nego i čovjek koji nam je u ovom našem malom svijetu otkrivao što znače građanska hrabrost te sloboda izražavanja misli i stavova. U njegovu slučaju ti pojmovi nisu bili samo fraza nego i čin, što je u nekoliko navrata skupo platio, ali nikada nije pognuo glavu i odustao. A po strani svih tih životnih uzleta i stresova uvijek je postojao onaj upućeni i pronicljivi, duhoviti i nerijetko ironični Milišić čija je retorička virtuoznost podrazumijevala i umijeće slušanja; "sitni" dodatak koji monolog razlikuje od dijaloga, a totalitarni um od otvorenog, propulzivnog duha. To je onaj Milan kojeg sam, unatoč velikoj generacijskoj razlici, za života najbolje poznavao i koji mi beskrajno nedostaje, komentirao je publicist.

Novinar, pisac i predsjednik Društva dubrovačkih pisaca Boris Njavro sjeća se susreta s Milišićem.

- Bio je osebujan, jedinstven lik Dubrovnika i njegova prijeratnog života i događanja. Perfekcionist riječi i stiha, zaljubljenik u Grad i svaki njegov kantun, znalac svih betula, običaja i navika čeljadi i dio duše tog skrivenijeg i manje znanog dijela Dubrovnika, o kojem je zapisao puno lijepih tekstova. Posebno u listu mladih "Laus" objavio je cijeli serijal prelijepih tekstova vezanih za taj drugačiji, ali svakako životno originalniji svoj Dubrovnik, završno sa tekstom iz 1984. "Život za slobodu", s kojim prvi hrabro otvara temu stradanja na otoku Daksa, otoku u obliku bumeranga „prijeteći“ okrenutog prema Gradu, zbog čega je tadašnji "Laus" zabranjen, a Milan krenuo u dio svog života uz sudske presude i stalne zabrane. Taj njegov sjajan i hrabar tekst, zapravo priča o jednom običnom čovjeku i njegovom stradanju na Daksi, zapravo je velika prekretnica ne samo u njegovom pisanju, već i u tadašnjem dubrovačkom novinarstvu. Kad je umro Danilo Kiš 1989. napisao je predivan tekst za "Laus" u spomen na ovog velikog pisca, a mi smo ga kao redakcija podržavali u tadašnjem suđenju oko programa predstave "Klaustrofobična komedija" za dubrovačko kazalište, u kojem je tada bio dramaturg i zbog čega je dobio otkaz. Dio sam nešto mlađe generacije koja je Milana vremenski manje poznavala, nažalost tek krajem osamdesetih godina do njegove tragične smrti. Poznanstvo s njim počelo je u điru Gradom, slučajnim susretom negdje preko Straduna, oko Dvora, ponekad prema Porporeli ili na Pločama, pozdravom, klimanjem glave uz ono obavezno "Adio!" koje je nama, tada mladim studentima, značilo jako puno. I činilo nas ponosnim do novog susreta s njim, obučenim redovno u 'vijetnamku' i uz svog velikog psa, priča Njavro.

Prevoditelj i pjesnik Vojo Šindolić također se družio s Milišićem.

- S Milanom Milišićem upoznao sam se sredinom rujna 1973. Zapravo, s Milanom sam se trebao upoznati još u lipnju iste godine, ali on je otputovao u London. Srećka Betica Sršen, tada još novopečena profesorica hrvatskog jezika u Gimnaziji, Milanu je s proljeća iste godine bila dala nekoliko mojih gimnazijskih pjesama koje su mu se jako svidjele pa ih je objavio u "Lausu# i poželio se sa mnom upoznati. I tako smo, sredinom rujna 1973. Milan i ja započeli naše druženje koje je gotovo istovremeno preraslo u veliko prijateljstvo, ali s takvim nevjerojatnim i mahnitim ritmom da smo se otada gotovo svakodnevno i svakonoćno družili. Bile su to presudne godine u mom odrastanju. Milan mi je već za ondašnji Dan Republike, 29. studenog 1973. darovao svoju prvu zbirku pjesama s posvetom. Meni, tada jedva osamnaestogodišnjem gimnazijalcu trećeg razreda. Nikada o tome nismo razgovarali, ali mislim da je Milan tada u meni vidio svoj vlastiti odraz iz mladosti, istu vrstu nesputanosti, predanosti poeziji, znatiželje za sve ono što tvori život jednog pjesnika i slobodnog umjetnika, ili, možda točnije, boema, dakako, u suvremenom značenju te riječi. Dakle: piće, žene, prijatelji stari i novi, otkrivanja u umjetnosti, otkrivanja uopće u onome što zovemo život. Kad sam bolje upoznao Milana, katkad sam imao osjećaj da živi dvostruki život. Ali ne u onom uobičajenom smislu u kojem koristimo taj izraz, nego da je vodio  određenu vrstu života duboko u sebi, za samoga sebe, a drugi, onaj vanjski dio života, za sve ostale oko sebe, od vlastite žene i djece do svih ostalih pa i mene, naravno.

- Sjećam se sada s kakvom radošću bismo s vremena na vrijeme otišli u atelijer Lukše Peka (koji se tada nalazio na Prijekome), ostali ondje sat-dva i čavrljali o svemu i svačemu, komentirali događaje iz grada, “našu čeljad”, smijali se, dok bi Lukša i dalje nanosio slojeve boje i služio nas pićem. Zapravo, čitavu zimu 1973./74. i proljeće 1974. Milan i ja družili smo se u večernjim satima, ponekad kod mene doma, ponekad kod njega, a najčešće šećući Stradunom i obilazeći omiljene nam betule – Garište, Višnjicu, Školu, Orlanda, Majora Gundulića, Manon, Bokčilo, a često bismo završili i u tek otvorenom disco-klubu Arsenal na Pilama, ili bismo njegovim Spačekom otišli do bara Hotela Palace. Negdje u kasnu jesenju noć 1973. Milan i ja smo i doslovce posljednji izašli iz onoga našeg starog Manona s izguljenimdrvenim šankom i šarmom proteklih vremena. Nakon toga Manon je do neprepoznatljivosti obnovljen u aluminij i staklo, kao što se ubrzo dogodilo i većini drugih buffeta, i čini mi se da poslije toga nikad više nismo ondje ušli.

- Kao pjesnik Milan je imao krajnje istančanu i profinjenu svijest o jezičnim mogućnostima poezije. Dok danas razmišljam o tom vremenu, o ljetu 1974. i poslije 47 godina, ali i trideset godina od Milanove pogibije, uvjeren sam da barem taj dio života nismo uzalud potratili nego smo ga, “smućeni od pića”, živjeli nemilice, neštedimice i znatiželjni “punim plućima”. Zapravo, i kad smo se početkom osamdesetih prestali viđati (jer smo živjeli na dva sasvim različita dijela svijeta, i doslovce i imaginarno), pa i mnogo kasnije, naši razgovori i naše prijateljstvo nisu nikad bili prekinuti. U ljeto 1974. u Dubrovniku se po prvi put pojavio Danilo Kiš. Milan i ja dočekali smo Danila i njegovu tadašnju suprugu Mirjanu Miočinović. Jednog su poslijepodneva autobusom došli iz Herceg Novoga (gdje je tada živjela Danilova sestra) i posljednjim se autobusom, onim u 22:00, te iste večeri i vratili. Ali, Danilu se Dubrovnik toliko dopao da se poslije nekoliko dana vratio zajedno s Mirjanom. Odsjeli su u Hotelu Excelsior. Mirjana se nakon dva tjedna vratila u Beograd jer je kao profesorica na Fakultetu dramskih umjetnosti imala već dogovorene susrete sa studentima, a Danilo je svoj boravak u Dubrovniku produžio za još dva tjedna. Otada se valjda sve do svoje smrti, Danilo svakog ljeta vraćao u Dubrovnik. Čak je želio kupiti manji stan uDubrovniku i bio je angažirao Milana, mene i još nekolicinu prijatelja da na tome ozbiljnije poradimo, ali nakon “književnog slučaja” s "Grobnicom za Borisa Davidoviča", zbog kojeg je 1976. bio prisiljen napustiti Beograd i preseliti se u Pariz (gdje je živio sve do smrti), od toga je odustao. U ljeto 1975. kad smo se i doslovce svakodnevno i svakonoćno družili, Kiš je imao 40 godina, Milan 34, a ja nepunih 20.

- Naravno, za sve vrijeme našeg druženja Milan je i neumorno pisao. Jer Milan nikad nije imao vremena za nepisanje. Kad danas razmišljamo tome, čini mi se da je Milan bio vrlo strog prema svojim mladalačkim pjesmama koje je desetljećima poslije više puta prerađivao (svoju je prvu zbirku "Volele su me dve sestre, skupa", Beograd, 1970., prepravljenu gotovo do neprepoznatljivosti, nanovo objavio u Sarajevu 1989.). Negdje upravo u to vrijeme, Milan se u svojoj poeziji odlučio vratiti domaćim uzorima pa je čitav jedan ciklus tako i naslovio – “Povratak domaćim uzorima”. Ne sjećam se da sam se ikad posvađao s Milanom. Niti da je ikad čak povisio glas na mene. Istini za volju, nekoliko sam puta bio prisutan pravim izljevima bijesa i gnjeva, ali uglavnom prema pukim partijskim foteljašima, golim karijeristima ionima koji svoj posao nisu obavljali valjano i predano. Jer Milan je svemu pristupao s gotovo fanatičnom preciznošću i ozbiljnošću, makar bila riječ i o nekoj sitnici. Milan je bio uvjeren da za pravog stvaratelja (u bilo kojoj oblasti), oko principijelnih stvari, ne može biti pogađanja. Isto tako, ne mogu se oteti dojmu da je Milan, sve do smrti, u sebi imao nešto dječačko, nepatvoreno, dječački razigrano.

- U rujnu 1974. Milan i ja smo moj rođendan proslavili s Danilom Kišom i njegovom Mirjanom u Beogradu. Najprije smo bili u njihovu domu, a potom smo otišli na večeru u Klub književnika. Po povratku u Dubrovnik odlučio sam napustiti četvrti razred gimnazije (koji sam u ljeto 1975. privatno položio). Tada su naša druženja postala još zgusnutija, još češća. Ali, sada već govorim o jednom sasvim drugačijem Dubrovniku, 'našem' Dubrovniku. Usred zime, u prosincu ili u veljači, po buri ili po kiši, u devet navečer Stradun je bio pun, a ne pust kao u ovih posljednjih desetak zima. Tada je iz omiljenih nam betula odjekivalo veselje i smijeh, u Školi, Višnjici ili Garištu za male novce mogao se pojesti sendvič napravljen od netom ispečenog “domaćeg” kruha i pršuta,ili nekoliko slanih srdela i tvrdo kuhanih jaja. Boca Pošipa koštala je koliko i kutija cigareta. Naravno, odavno su nestali i Ivo Labaš i Tonko Bonić i Tomo Šeparović i Bebo Burin, a s njima i smijeh, onaj osobiti smijeh “oriđinala” kakav je tih godina izazivao glumac Niko Kovač u predstavama kao što su "Kate Kapuralica" ili "Govori mi o Augusti".

- S bombardiranjem Dubrovnika 5.listopada 1991.zapravo je počeo nestajati čitav jedan svijet građanskog Dubrovnika i pravih Dubrovčana, svijet koji je početkom ratnih zločina sa sobom odnio i Milana. Ako se dobro sjećam, Milana sam posljednji put u životu vidio u ljeto 1987. godine u Dubrovniku. Upravo sam se bio vratio iz San Francisca i jedne ljetne večeri na Stradunu iznenada sam naletio na Milana i Danila. Otišli smo na piće, pa na još jedno, još jedno… Danilo mi je dao njujoršku adresu pjesnika i književnika Josifa Brodskog (koji je upravo te godine dobio Nobelovu nagradu za književnost) i kojeg sam te jeseni trebao posjetiti. Negdje pred ponoć, rastali smo se. Bio je to također posljednji put da sam vidio Danila. (Tko je mogao pretpostaviti da će jedva dvije godine poslije Danilo već biti mrtav? I nakon još dvije godine i Milan.) U rujnu 1987. vratio sam se u San Francisco gdje sam se nekoliko idućih godina družio s tada već starim prijateljima, pjesnicima Beat generacije koje već više od četrdeset i pet godina sustavno prevodim. Nažalost, kad je 1990. Milan posjetio Sjedinjene Države nismo se uspjeli sresti. Milana nisam nikad više vidio.

- Ponekad se zapitam kako bi Milan vidio ovaj svijet danas. I da je ostao živ, kako bi uopće prošao strahote rata i one jednako ružne, poslijeratne. Jer Milan nije nikad niti pomislio, nije htio, nije želio mijenjati svoj način života. A pomislim i ovo: da je ostao živ, ovog ljeta bismo bili proslavili njegov osamdeseti rođendan. Dok pišem ovaj tekst, barem donekle me tješi pomisao da smo Milan i ja jedan drugom davno kazali sve što smo imali, baš kao što smo, uvjeren sam, jedan drugog iskreno voljeli, poručuje Šindolić.

Milišićeva supruga Jelena Trpković danas živi u Beogradu.

- Spomen-ploča Milanu Milišiću, postavljena je u Župskoj 5 gdje smo živjeli i gdje se preko puta nalazi Ugostiteljska škola. Raduje me pomisao da neki mladi školarci zastanu, pročitaju je i zaintrigira ih književnost i poetika Milana Milišića. Možda im potakne smisao za literaturu, možda za pisanje, za ljubav prema Gradu i drugim ljudima, a možda pomogne da izrastu u bolje ljude. Zahvaljujem Gradu Dubrovniku na postavljanju spomen-ploče, navela je Trpković.

Milišić je u jednom svom tekstu zapisao kako je „historija vječito, zagriženo prepričavanje ratova“, a vječito će se i zdušno zbog jednog rata prepričavati historija ovog čovjeka.