Uvijek crne ruke
- Moja prva i najdraža igračka u djetinjstvu bio je očev motor, engleski Triumph 650, na kojem sam sjedila kao četverogodišnjakinja i maštala o putovanjima - kaže Marina, 54-godišnjakinja iz Orašca, danas ponosna vlasnica i vozačica plavog Suzuki Bandita. Motore vozi od svoje desete godine...
- Prvi baš moj motor bio je Pony express s pedalama. Kupio mi ga je tata. On je kriv za sve! – smije se Marina, čiji je otac Marko VKV automehaničar po struci.
– Meni su uz njega uvijek bile crne ruke i nikad nisam imala duge nokte – opisuje period u kojem je pomagala ocu u poslu i nepovratno se zaljubila u oktane.
Stalno sam pilala da hoću motor
- Poslije Pony expressa na red su došli APN-ovi, i četrnaestice i devedesetke, MZ-ovi... Položila sam prije punoljetnosti, ali je motor bio pod ključem – smije se Marina.
– Prvi motor kupila sam prije rata, bio je to Kawasaki Z 440, koraljne boje. Tata ga je poslušao i rekao 'Draga, čuju ti se lančanici, čuje ti se klip, ništa ti to ne valja...' A ja sam počela plakati! Vozila sam ga mjesec dana i prodala ga. Onda je došao rat i sve nevolje. Vozila sam prijateljevu vespu kroz Grad, a iza toga je bila pauza od nekih pet godina jer se tih poratnih godina nije imalo novca. Brala sam jabuke u Italiji, ne bih li skupila neki novac da pomognem doma. Kad smo malo stasali, stalno sam pilala da hoću motor. Jedan dan došao je moj prijatelj s BMW-om 650 CS. Kad sam ga ugledala, to je bila ljubav na prvi pogled. Rekla sam mu 'Čovječe, moraš mi prodati ovaj motor!'. I tako je i bilo, čovjek mi ga je prodao. Nazvala sam ga Srećko i vozila ga 8 godina. Iza toga je bila pauza od nekih godinu dana i sad sam na Suzuki Banditu – kazuje Marina.
Vozit ću se sama!
Ruth je, za razliku od Marine, novopečena bajkerica. Počela je voziti u listopadu prošle godine. Do tada je stalno vozila skuter, ali, kako kaže s osmijehom, nije to bilo to...
- Uvijek mi se sviđalo sve što je na dvije rote – kaže Ruth. - Već s tri godine sam vozila biciklu, po 15-20 kilometara kroz cijeli München, gdje sam odrasla. Kad sam imala četiri godine, bili smo na godišnjem odmoru na Kreti, gdje su naši prijatelji iznajmili motore i vozili me na njima. To je tada bilo normalno i nitko se zbog toga nije uzbuđivao. Tad sam bila 'gotova' - znala sam da obožavam motore.
- Čim sam zaradila prvu plaću, položila sam B katergoriju koja mi je omogućila da vozim skuter. Od sljedeće plaće kupila sam skuter. To mi je bilo zabavno, ali sam često bila u društvu bajkera koji bi me poveli u đir s velikim motorom. Uvijek sam to obožavala. Lani sam shvatila da ne trebam čekati ima li netko vremena pokupiti me u đir, nego ću se sama voziti! Odlučila sam polagati doslovno preko noći, tako da su se i prijatelji i familija iznenadili. I položila sam. Lijepo je ići na jednodnevne izlete, družiti se s bajkerima, uvijek je sve opušteno, uvijek su za akciju, roštiljanje.. Neka je dobra vibra među nama - kaže o društvu bajkera.
Ruth trenutno vozi Yamahu MT-07 koja ima 690 kubika. Za motor kaže da je dosta lagan te je iskusnim bajkerima kao igračka.
Nema vožnje bez opreme
Prva motorijada na kojoj je sudjelovala bila je ona u Kleku. Marina ju je vodila i pazila na nju u vožnji od Dubrovnika do Kleka.
- Nikad do tada nisam bila, ali je bilo odlično, stekla sam nova prijateljstva - kaže Ruth, pa dodaje kako joj je sada, dok su temperature jako visoke, najteže navući svu onu bajkersku opremu bez koje ne sjeda na motor.
- Uglavnom sam se vozila zimi. Sad kad je ljeto, vruće mi je jer se ne vozim bez opreme – ističe.
- Može ti se s 20 na sat dogoditi da oguliš kožu, a ja to ne želim. Početnik sam, a svakome se dogodi onaj momenat kad misli da može i hrabriji je. Našla sam se u nekoliko takvih situacija, a moj prijatelj je jednom ispred mene pao s motora. Nakon toga su mi se počeli događati neki strahovi. Sad jako puno čitam i gledam sigurnosne treninge na YouTubeu. To treba vježbati i to je moj novi cilj – ističe Ruth koja je i majka malog sina, pa posebno vodi računa o sigurnosti na cesti.
Poštovanje i humanost
- Savjetovala bih mladim ljudima da ne pretječu automobile s desne strane, to često vidim da rade skuteraši po Gradu – dodaje Marina. - Čovjek na motoru je sto posto izložen pogibelji jer ga nema što zaštititi. Zato trebamo pripaziti jedni na druge – naglašava.
O strasti za vožnjom motora na kraju kaže:
- To je ljubav koju čovjek koji ne vozi motor ne može shvatiti. Među bajkerima vlada veliko poštovanje, bili stranci ili naši. Nekad se vozim sama i sretnem nepoznatog bajkera, dogodi se da pođemo na kafu i tako upoznavaš sve više ljudi na motorima. Masu ljudi ima predrasude prema bajkerima, ali sve to uopće nema veze s istinom - kaže ova članica Moto kluba Dvije rote. – Moj klub je organizirao jako puno humanitarnih akcija, kad čujemo da nekome treba pomoć, tu smo – zaključuje.