Trećina stanova u Dubrovniku se iznajmljuje ili je prazno. Novogradnje sve više nalikuju na hotelčiće s malim stanovima pogodnima za iznajmljivanje. Mladima ili prosječnoj obitelji teško je priuštiti vlastitu nekretninu ili naći podstanarski stan. Meštri izumiru, liječnici odlaze u Švedsku, svoja zanimanja napuštaju profesori matematike, povijesti, umjetnici, novinari. Od gole plaće teško je živjeti u turističkoj meki pa postaju rentijeri, ugostitelji, vozači. Koliko će nas stajati bespoštedni rentijerski mentalitet?
- Priča o Dubrovniku se može svesti na globalizaciju kulture. S kretanjem ljudi, razvila se rentijerska ekonomija, samim tim i rentijerski mentalitet, a on pak utječe na blokadu individualnog i društvenog razvoja. Rentijerski mentalitet je odustajanje od sebe i fokusiranje na tip djelatnosti koji proizvodi mentalnu lijenost i nezainteresiranost. Dugoročno, to je neodrživo – kaže Anđelko Milardović, sociolog i profesor političkih znanosti.
Iznajmljivanje je trebalo biti tek korektiv, ispomoć, ali je preraslo u biznis. Sve izgleda sjajno, novac liježe na račun, a pritom se ne razmišlja o globalnim kretanjima koja u trenutku mogu promijeniti slijed života. Rentijerska ekonomija je fragilna i opasna za demografiju. To je jedan tip virusa, kaže prof. dr. sc. Milardović, znanstveni savjetnik u Institutu za migracije i narodnosti.
Malo je jedan život...
- Ispred je more, gore Srđ, istočno je Crna Gora, Split je daleko, a Zagreb Bogu iza nogu. Prostor je sudbina, a kako je oblikovan, tako i utječe na mogućnosti. Koje su mogućnosti života u Dubrovniku, osim državne službe i Sveučilišta? Pa i Sveučilište je počelo loviti potencijalne studente po Stradunu da se upišu na fakultet. Demografski procesi su negativni. Sve je to posljedica promašenih populacijskih politika proteklih 30 godina. Da biste kupili stan u Dubrovniku, trebali biste evoluirati u slona i živjeti 300 godina. Domaće stanovništvo ili bježi glavom bez obzira ili se naziva poduzetnikom – rentijerom, a zapravo čisti zahode. To je sluganska ekonomija – komentira Milardović i dodaje kako su u Dubrovniku već na djelu zamjena stanovništva i atak na prostor.
Ne možemo poreći da turizam donio neke pozitivne, prije svega materijalne, učinke za ovaj kraj, no s druge strane puno je onih proturječnih i negativnih, smatra sociologinja dr. sc. Nikolina Hazdovac Bajić.
- U prostorno-ekološkoj sferi, turizam funkcionira kao “žderač prostora” koji nepovratno mijenja prirodni okoliš i uzrokuje ogroman pritisak. U ekonomskoj sferi, komercijalizacija i privatizacija prostornih resursa guše razvoj drugih poduzetničkih grana, a to se sve, naravno, reflektira na sociokulturnoj razini stanovništva. Mogućnost da se dobro zarađuje i dobro živi od turističkih renti za dio lokalnog stanovništva znači novi način života. Zašto bi se netko bavio “običnim” poslovima kad može jednostavnije i višestruko bolje zaraditi iznajmljivanjem apartmana? Dubrovnik je skup grad, lokalnom stanovništvu nije lako izlaziti na kraj s cijenama namijenjenim turistima. Zato će ljudi svaku šupu pretvoriti u apartman, iselit će iz svog doma za vrijeme sezone, dići će kredit da kupe ili urede kuću ili stan za rentanje,…– komentira Hazdovac Bajić, viša asistentica na Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu.
Socijalne razlike
Pritom se društvo, napominje sugovornica, resocijalizira ili preodgaja. Da, zapravo je racionalno u ovakvoj situaciji poduzeti sve što se može da se na neki način okoristi od turizma. Međutim, pitanje kako se to odražava psihu, mentalitet i način života skupine ljudi koja ne mora (gotovo) ništa raditi ako ima rentijerski biznis i što će to biti s budućim generacijama koje neće imati ni iskustva ni vještina, ali ni namjere sudjelovati na tržištu rada. Rentijerski mentalitet destimulira razvoj bilo koje druge gospodarske grane i, što je poražavajuće, ulaganje u obrazovanje.
- Druga je posljedica stvaranje velikih socijalnih razlika, gdje jedni imaju jako puno uz malo ili nimalo truda, dok drugi imaju jako malo, a naporno i teško rade. Ako tome dodamo cijenu života i nekretnina u ovom gradu, jasno je da se javljaju frustracije i da lokalno stanovništvo, koje nije imalo tu sreću da se okoristi turizmom ili naslijedi nekretninu, emigrira. Ako s jedne strane imamo emigraciju domaćeg stanovništva, što potvrđuju podaci ne samo zadnjeg popisa stanovništva, a s druge napuštanje uobičajenih poslova u korist rentijerstva, onda nam se događa ovo što sad imamo - nedostaje nam ne samo kadrova za rad u turizmu, nego i u svim drugim sektorima, od zdravstva i obrazovanja, do građevine, obrta i zanata – upozorava ova sociologinja, inače Dubrovkinja.
Neboderi kao hosteli
U Dubrovniku je 22.469 stambenih jedinica, a samo 15.197 kućanstava. To znači da su 7.272 stana u najmu ili su prazni. Svježi podaci sustava e-Vistor kažu kako se u Dubrovniku u 4.033 objekta pruža usluga turističkog smještaja. Radi se o 6.054 smještajne jedinice. Kad se svi podaci uzmu u obzir, oko tisuću i dvjesto stanova je još uvijek prazno ili se iznajmljuje na crno.
- Novogradnje gotovo i nema, već neko vrijeme nije izdana neka dozvola, a ovo što se trenutačno gradi je davno već prodano. Na tržištu skoro pa nema stanova površine 50, 60 četvornih metara. Novih ni starih! Cijene nekretnina značajno poskupljuju i neprihvatljive su našim mladim ljudima, što dovodi do iseljavanja. Činjenica je da se stanovi daju u najam isključivo ljeti, a oni rijetki koji se pojave za podstanarstvo nude se uz izuzetno visoki najam – komentira Frano Bezić, posrednik u prometu nekretnina.
Tko su onda ti kupci koji stanove plaćaju još u fazi projektiranja? Nekretnine danas kupuju uhodani rentijeri, pomorci i ostali oni koji imaju ušteđevinu i žele je oploditi opet iznajmljivanjem, kaže Bezić. jer od kamata na banci nema neke koristi.
- Nažalost, sve vodi scenarijima kakve su već doživjeli u Portugalu gdje se zabranjuju jednodnevni najmovi u određenim kategorijama nekretnina kako bi se zaštitili interesi lokalnog stanovništva. U Dubrovniku imamo zgrade sagrađene 1970-tih koje su danas kao hosteli. Više je stanova u najmu nego stalno nastanjenih – ističe Bezić.