Gradite li upravo kuću, bazen ili obnavljate banju, izvjesno je kako će majstori pri postavljanju hidroizolacije koristiti trake za sigurnosno brtvljenje i da će preporučiti i postaviti trake nekog renomiranog europskog brenda hidroizolacijskih proizvoda. Malo će ljudi pritom znati kako je sasvim izvjesno da su te trake proizvedene u dubrovačkoj Knežici! U Knežici, u nekadašnjoj TUP-ovoj tvornici svoj pogon ima tvrtka Crocum, vodeći dobavljač white-label hidroizolacijskih proizvoda! Zvuči gotovo nevjerojatno da se u Dubrovniku proizvodi nešto takvo, a još je nevjerojatnije da svoje proizvode iz Knežice izvoze u čak 25 zemalja svijeta, sve do Indije i Australije!
Takav uspjeh bio bi dovoljan povod za razgovor s osnivačem i direktorom Crocuma Nikšom Spajićem uz nedavnu nagradu Hrvatske gospodarske komore za najbolje malo poduzeće u Županiji dubrovačko-neretvanskoj za 2021. godinu. Prema Finininim podacima Crocum, tvrtka s 10 zaposlenika te je godine imala više od milijun eura ukupnih prihoda. Kako je uspio razviti tako uspješnu proizvodnju iz malog pogona usred grada koji ne zna za drugo osim za turizam, pitamo Nikšu Spajića?
– To je bio nekakav postupan slijed događaja, mi smo osnovani 2005. godine a 2015. smo počeli s proizvodnjom naših materijala, a vezano uz struku u kojoj sam dugi niz godina radio - hidroizolaciju. U sektoru graditeljstva pogotovo u građevinskoj kemiji su prisutne multinacionalne kompanije i da radite nešto klasično trgovački ne možete puno ostvariti pored njih. Naučio sam da se s njima ne treba boriti nego naći način da s njima radite. Kako oni ne proizvode sve segmente nego i oni uzimaju neke komponente od drugih dobavljača koje implementiraju u svoje sustave mi smo se odlučili za diletacijske trake i tako počeli proizvodnju tako da brendiramo za druge. Radimo mahom za proizvođače građevinske kemije, odnosno distributere i oni to prodaju pod svojim brend imenom.
Kako ste počeli ovaj posao i proizvodnju? Koliko vam je trebalo da razvijete vaš proizvod, widraflex trake za hidroizolaciju?
- Trake su već postojale na tržištu pa nam za razvoj materijala nije trebao dugi period. Postojali su materijali, gume, granulati za tu proizvodnju, pa sam kao ekonomist po struci gledao što još treba na tržištu.
Završio sam Fakultet za turizam u Dubrovniku, bivši FTVT, pa kako 1999. godine kada sam diplomirao nije bilo posla u turizmu kao danas, završio sam u građevinskoj tvrtki, najprije u TUP-a kao komercijalist, a onda sam se zaposlio kao direktor jedne renomirane firme koja se bavila hidroizolacijama. Tu sam nakon 3 godine odlučio pokrenuti samostalan posao da napravim nešto za sebe i svoju obitelj. Te 2005. godine bio je građevinski boom pa sam najprije oformio ekipu za ugradnju hidroizolacija, paralelno s time razvijao sam trgovinu i veleprodaju. Tu sam stavio fokus na hrvatske proizvođače i proizvode da malo konkuriramo svjetskim kompanijama jer Hrvatska stvarno ima dobre ljude, inženjere i znalce u tom poslu. Bili smo uspješni, no da bi nešto više napravili, morate biti prvi, raditi s velikima da bi mogli opstati. To je bila jedino proizvodnja, pa smo krenuli s proizvodnjom 2015. oformili smo Widraflex i stavili fokus na proizvodnju za druge. Velike tvrtke danas pod svojim imenom prodaju naše trake. Proizvod je prepoznat, stvorili smo dobre kontakte u inozemstvu i tako proširila proizvodnja. Učite se, znate, sve vrijeme. Internet je dobra stvar i čovjek može puno toga naučiti. I ja sam puno naučio o ekstruderima, ovom poslu i uz pomoć brata Marka koji je inženjer, smislili nešto što bi mogli proizvesti i tako krenuli. Mali smo, ali s tendencijom rasta.
Vaši kupci nisu ovdje, nego uglavnom izvozite?
U Dubrovniku uza sve bazene i apartmane nemamo pretjeran broj kupaca, možda su prisutni preko nekog brenda koji ovdje prodaje svoje sustave, nego dosta izvozimo. Mislim da izvozimo najmanje 60 posto proizvodnje. Izvozimo u 25 zemalja širom svijeta, cijela istočna Europa, uključujući Njemačku pa i na egzotična tržišta Šri Lanke, Tajvana, Indije, a Australiju stalno radimo. Kad imate kvalitetan proizvod i kontakte pomalo gradite posao. Najviše pažnje stavljamo na kvalitetu proizvoda, pa smo konkurentni i velikim proizvođačima.
Nije onda pretjerano reći da Dubrovčani koji se ovih dana upuštaju u renoviranje apartmana, u banje postavljaju trake uvezene iz EU, a proizvedene u Knežici?
- Ove smo godine počeli suradnju s dvije velike hrvatske tvrtke koje su u stranim rukama, pa pretpostavljam kako ćemo se sve češće koristiti na gradilištima u Hrvatskoj. Te su tvrtke lideri na tržištu.
Imate li i vi u proizvodnji problema s nedostatkom radnika kao i drugi poslodavci?
- Radnika nedostaje to svi znamo. Želimo ovdje zaposliti dobrog korektnog radnika, a takva je selekcija vrlo teška. Imamo potrebe i za drugom smjenom u proizvodnji. Konstantno učimo o proizvodnji, a tu strojeve ne bi trebalo gasiti bar dvije smjene. Kako ne možemo naći nekoga tko bi posao vodio i u drugoj smjeni, pa kad je potrebno raditi drugu smjenu onda je radim ja. U firmi sam i menadžer, radnik i savjetnik psiholog, sve. Nažalost, kada tražimo radnike nitko nam se ne javlja. Pokušavao sam oformiti mlađi tim, no mlađi ljudi uglavnom dođu probaju mjesec dana pa odu. Sadašnji zaposlenici došli su u tvrtku kao stariji i oni su ostali. S mlađima to nije bilo moguće.
Koliko su pandemija i rat u Ukrajini utjecali na vaše poslovanje? Jeste li radili s Ukrajinom?
- Upravo smo dobili narudžbu iz Ukrajine što me baš iznenadilo. To je naš kupac koji je već radio s nama. Kontaktirali smo kad je počeo rat, pitali trebaju li neku pomoć, no nisu se javljali, pa na njih nismo računali, a sad je stigla narudžba. Upravo ćemo idući tjedan raditi njihovu narudžbu. S Rusijom nismo nikada niti radili. A u pandemiji je i građevina, a naš je proizvod vezan uz građevinu, relativno normalno funkcionirala pa stoga nismo imali većih poteškoća.
Sve tvrtke, naročito ovakva proizvodnja trpi posljedice poskupljenja energenata. Kako ćete vi izdržati poskupljenje struje?
Najave su jako ozbiljne, mada još Vlada intervenira u cijenu struje. To će utjecati na konkurentnost jako puno. Taj trošak struje koliko sam računao bit će enormni atak na kalkulaciju u cijeni proizvoda.
Počeli ste u TUP-u, i sad vam je pogon u nekadašnjoj TUP-ovoj tvornici. Kako vidite ovaj prostor i prostor TUP-a u Gružu u budućnosti? Kako bi Grad kao novi vlasnik trebao razvijati te prostore? Vidite li neki manji pogon i tamo?
Moje je mišljenje da proizvodnja treba ići izvan grada i da ono što Dubrovnik danas jest, proizvodnja kakva je bila TUP, Tvornica boja i lakova, Radeljević, ne spada u centar grada. No mislim da bi ovakve poslovne zone, trebalo oformiti za ovakve stvari. Svojedobno sam planirao pogon u poslovnoj zoni Banići, no teško je kod nas ljude privoljeti da putuju sat vremena do posla.
Čista proizvodnja može opstati svuda, samo treba entuzijazma, no proizvodnjom se ne može baviti svatko i ovaj dugi period od kada nema proizvodnje u Dubrovniku, čini mi se da su ljudi postali letargični i fokusirali su se na, grubo je reći, laku zaradu. Za ovakav posao treba vremena, a čini mi se da bi danas, a vidim to i po svom sinu, svi nešto preko noći stvorili i zaradili. To tako ne ide i nikada neće ni biti.
Je li turizam istovremeno i nekakvo prokletstvo za mlade u Dubrovniku jer im pruža mogućnost da rade i zarade, a gube ambiciju, entuzijazam da sami osmisle proizvodnju, nađu svoj put, obrazuju se u smjeru koji nije naslonjen na turizam?
- Nisam staromodan i volim pratiti trendove, ali kad vidim da dijete od 18 godina vozi BMW-a od 60 tisuća eura, to nije dobro. Od njega se pravi čovjeka koji neće znati raditi osnovne stvari, čovjeka s poremećajem vrijednosti koji je uvjeren da mu je sve dostupno i ne cijeni stvari. Ne mogu to shvatiti. Ja radim već dugo i smatram da je BMW ili Mercedes statusno auto koji bih uz leasing mogao priuštiti, ali mi nije potreban. Ta sredstva imam preraspodijeliti u neke druge stvari.
Poruka mladim ljudima?
Imam dojam da mladi čovjek želi biti u žiži zbivanja. Ne želi biti negdje na poslu zatvoren i fokusiran na posao u nekoj proizvodnji, trgovini. On želi biti aktivan za volanom u autu, na brodu, u stalnoj komunikaciji kao konobar u turizmu. Osim toga, čovjeku je danas koliko god je plaćen malo jer je takav trend života. Prevladao je materijalizam, svatko želi imati sve, a to je uz plaću nemoguće. Kao poslodavac ne mogu davati enormne plaće.
Mislim da bi se globalno trebala promijeniti svijest ljudi jer nije to samo naš problem. Treba se stalno educirati u svakom poslu, a Dubrovnik se treba fokusirati na turizam, no možda na drugačiji način. Na koji način, to treba reći struka, no svakako manje gužve i kvalitetniji život za nas. Rođeni sam Gružanin, živim u Rožatu, a u Grad se ne spustim po pola godine, a to nije dobro.