Je li na kraju svega ova pandemija Dubrovniku dala mogućnost da odmori malo, da dođe do zraka? Grad po mjeri. Vjerojatno nam mjera nije dovoljna da bi postigli rezultate kakve bismo htjeli. Međutim, po svemu sudeći, pokazalo se da rezultati i nisu loši kao što je bilo očekivano. Godinama se pokušavalo uliti 10 litara mlijeka u pakiranje od pola litre. U neznanju, ili bolje rečeno nemaru, proliveno mlijeko nije jedini problem, tu je i problem njegove preraspodjele. Izrodilo se čudovište nad kojim je izgubljena kontrola.
U cijelom kaosu, Covid-19 donio je mogućnost za novi početak, za novo promišljanje situacije. Važna stvar koja je “izašla na svjetlo” domaći su turisti. Jasno je k’o dan da je ideja o “Cro-kartici” neslavno propala, ali to ne znači da bi trebalo prestati promišljati stvari na tom tragu. Mnoge zemlje Europe doslovno su spasile nacionalne budžete poticanjem građana da praznike provedu u matičnim zemljama. Urađeno je to političkim sredstvima (ružnim političkim sredstvima), novčanim poticajima i dobrom promocijom svojih zemalja.
Prateći društvene mreže, jasno je da su mnogi Hrvati (napokon) odlučiti upoznati svoju domovinu umjesto da šalju fotografije iz pustinje oko Dubaija. Nikako ne smijemo zanemariti nevjerojatnu raznolikost Hrvatske: kombinaciju snijegom prekrivenih planina, netaknute prirode, nepreglednih šuma i polja, otoka koji svojom ljepotom oduzimaju dah, i sve to uz bogatu povijest i gastronomiju.
Poput jednog od slogana Hrvatske turističke zajednice “Mala zemlja za veliki odmor!” Zato, potrošimo svoj novac doma, u svojoj zemlji, umjesto da punimo BDP Austrije, Italije ili Ujedinjenih Arapskih Emirata. Ne bih htio zvučati poput gospodina Trumpa, ali, to je patriotizam! Zapravo, ove godine najveći broj gostiju naši su ljudi. Dokaz tomu su svi oni koji su nam došli iz Zagreba, Istre, a nikad prije nisu bili u Dubrovniku. Spasili su sezonu na mnogo načina. Sve to poslalo je jasnu poruku. Kao što sam milijun puta napisao, komunikacija je ključ svega.
Očigledno je da smo u drugom valu pandemije, ili barem drugom naletu i postoje razlozi za to, razlozi koje svi znamo. Ali po svemu sudeći, Dubrovnik je srećom uspio izbjeći drugi nalet. Znači, prvo: Ako uspijemo održati niskima brojke oboljelih u županiji, onda ćemo imati mogućnost da promislimo o produljenju sezone. Vjerojatno se tu neće raditi o klasičnim putovanjima, razgledima turista, već o nekim drugim mogućnostima: medicinskog, sportskog, kulturnog turizma.
Međutim, situacija s novim otvaranjem kruzing putovanja nimalo nam ne pomaže. Ti brodovi možda imaju najveće standarde zaštite svojih putnika, svi putnici bi se kontrolirali na dnevnoj bazi, ali poruka koju šaljemo u svijet je kriva. Prije svega izgleda kao da smo oglasili zvono za uzbunu. Podigli smo bijelu zastavu i popustili pod ekonomskim pritiskom talijanskih kruzing kompanija. Izgledamo robovi, a ne gospodari. Hoće li nas doista spasiti tih nekoliko brodova tjedno? Čak iako ne bismo imali nijednog putnika s broda zaraženog Covidom-19, sveukupni dojam je očajan.
Dok se ljudi bore noseći maske u zatvorenim prostorima, (kako stvari stoje, uskoro i na otvorenim), dok se roditelji brinu hoće li i kako će im djeca ići na jesen u školu, dok se hotelijeri ubijaju oko svakog gosta, umiruju ih zbog moguće karantene, mi smo vrata otvorili kruzerima! Svi smo na svojevrsnom čekanju, stisli smo kaiše i trudimo se raditi najbolje što možemo kako bismo prošli kroz ovu pandemiju, kako bismo došli u bolju budućnosti, pa po čemu su to brodske kompanije drugačije? Po čemu su (nam) one posebne?
Gledajući goste koji trenutno borave u Gradu i županiji, premalo ih je, to svakako, ali, je li došao trenutak da se napravi mjera koliko je dosta. Dubrovnik je nekad bio grad mjere i sklada, zašto ne bi bio opet? O tome jako dobro kažu riječi: "Komu nije dosta što je dosta, ništa mu nije dosta", napisala je davnih godina književnica Anica Bošković u pismu upućenom svom bratu Ruđeru Boškoviću!