Dok sam živio i radio u Londonu imao sam kolegu koji je bio “pun” različitih, čudnih poslovica i fraza. Doslovno je imao frazu za svaku situaciju, al baš svaku! Nikad nisam bio siguran je li ih izmišlja ili citira neku poznatu ličnost. Često smo mu pokušavali “smjestiti igru” stvarajući neobične situacije. Međutim, on je uvijek imao odgovor.
Na primjer, o savjetovanju: njegov odgovor bi bio “Bog rijetko daje dobar savjet”, zatim o vjeri: “Kada ne bilo Boga, ne bi bilo ni ateista”, onda politika: “On nema pojma o ničemu, a misli da sve zna. Pred njim je duga politička karijera!” Puno je tih izreka ostalo negdje posloženo u mojoj podsvijesti i onda se svako malo, po potrebi, pojave.
Jedna od njih je: “Ako se stvari ne promijene, ostaju iste.” Ova bi se fraza s vremena na vrijeme mogla primijeniti na situaciju u Dubrovniku. Ali, ovotjedni ću izbor suziti na područje moje Župe dubrovačke. Sjećam se vrlo jasno da sam nedugo nakon što sam prvi put u životu sletio u Dubrovnik čuo priču o brzoj cesti koja bi trebala ići od aerodroma do Grada.
“Savršeno logična ideja” rekao bi gospodin Spock. S obzirom na činjenicu da nam većina turista stiže avionom, ideja ne samo da je logična nego je apsolutni imperativ!
Imajući na umu da je postojeća cesta jedina veza između Grada i aerodroma, onda bi to svakako trebao biti broj jedan na listi prioriteta, ako takva lista uopće postoji. Dovoljno je poražavajuća činjenica što cesta nije sagrađena, a sada se cijela situacija dodatno pogoršala. Kad sam se doselio u Župu mogao sam iz doma do Grada lijepo voziti uz more bez ijednog semafora na vidiku. A sada se situacija sa semaforima učetvorostručila.
Uskoro ću na svakodnevnom putovanju prema poslu prolaziti kroz četiri niza semafora! Kakva sreća! U redu, slažem se da je na raskrižju kod Sub Cityja semafor bio nužan, iako mislim da bi kružni tok bio jednako dobro, ako ne i bolje rješenje. Ali s obzirom na to da cijela stvar nekako funkcionira, u redu. Ali za boga miloga, zašto nam treba semafor na putu prema groblju koje još nije otvoreno? Zašto uopće trebamo semafor na tom mjestu?
Onih nekoliko automobila što dolazi iz pravca Lidla nikad nije bilo baš velikih problema kako bi se uključili u promet. Taj semafor zapravo je više šteta nego korist. Često imam priliku vidjeti automobile kako uz škripu kočnica jedva staju na zaustavnoj traci.
A uskoro, stižu nam još dva semafora! O radosti! Sjećam se razgovora s predstavnikom Hrvatskih cesta koji mi je objašnjavao kako bi gradnja kružnog toka na magistrali usporavala promet na manje od 40 km/h, što bi svakako trebalo izbjeći.
A sada će semafori isti taj promet dovesti do brzine kretanja prometa od 0 km/h! Tješim se da su semafori za pješake samo privremena mjera te da će uskoro biti zamijenjeni s pothodnikom ili pješačkim mostom. Međutim, strah koji dolazi od stečenog iskustva, govori mi da bi ta privremena mjera mogla trajati do moje smrti.
Još jedan klasičan primjer u kojem se u panici “krpaju” problemi umjesto da se planira na duge staze. Problem s pješačkim prijelazom na magistrali poznat je već dulje vrijeme, niti je nešto novo, niti iznenađujuće, a rješenje problema čak nije ni skupo.
No, našoj vlasti glave su zabijene duboko u pijesak. Vrijeme prolazi, a mi uvodimo privremena rješenja, umjesto da problem trajno riješimo. I tako smo umjesto planirane višetračne brze ceste, zapeli u slijepom crijevu Župe dubrovačke! Bilo ljeto, bila zima, kiša, snijeg il’ sunce putovanje do aerodroma i obratno trajat će dulje nego ikad.
Dok na ostalim turističkim destinacijama planiraju razne eko verzije prijevoza od zračne luke do smještajnih jedinica, mi radimo upravo suprotno. Trebao bi biti šokiran, ali, (iskustvo, sjećate se?), nisam ni najmanje. Ako se stvari ne mijenjaju, ostaju iste. Možda bi u našem slučaju bilo bolje da su ostale iste!