Poput lastavica što se vraćaju svako ljeto, poput rasta cijene kapućina brzinom temperature u termometru, poput naših cesta koje izgledaju kao najduže parkiralište na Jadranu, e pa tako i ja, stabilan s ljetnim virozama! Izgleda da sam stvarno magnet za svaku “šugu” s kojom se čovjek može zarazit’, kao dijete u vrtiću, od curenja nosa pa do stomačnih tegoba. Ako neko kihne u Mokošici, ja ću se u Župi sigurno zarazit, nema fala!
Ni ova godina nije prošla bez toga. Radi li se o reakciji na vrućinu? Je li moj sjevernoeuropski DNA usmjeren samo na borbu protiv studeni pa onda poklekne pred vrućinama? Nije tajna da nisam ljubitelj vrućine i sunca, ali to ipak ne znači da baš moram skupit svaku bakteriju. “Uff, nije mi dobro, boli me stomak,” rekao sam supruzi prije nekoliko dana. Imao sam osjećaj da sam progutao kamen.
Stomak mi je bio napuhan poput balona pred eksploziju. I eksplodirao sam. Svuda. “Blijed si ko krpa i paraš ko da si izašo iz mora, toliko si oznojan,” rekla je supruga. U sekundi mi je stavila toplomjer u usta. “38, 2! U krevet! Tuširanje! Pojedi juhu!” Napala me tako da nisam znao što prije napraviti. Ali, stvarno sam se osjećao ko zombie. I evo ti ga na, za par minuta na vezi je bila moja punica, rizničarka medicinskog znanja i prirodnog liječenja.
Da je tomu tako znaju svi koji su je upoznali. Kadgod je neko bolestan, zna se, “zovi babu Dragu”. Uglavnom, ponovila je identične upute koje sam dobio od žene. U ovakvim situacijama bolesnici dobiju utješne riječi “brzo ozdravi”, u moje punice ide rakija, čarobna tekućina koja liječi svako zlo. Međutim, ovaj put dijagnoza je bila “rota virus”. Svi normalni ljudi za dijagnozu pretražuju Google, al’ ja imam svoj “dubrovački Google” – punicu.
Prvo sam promislio, pa da što je rota-virus, nikad čuo za to. Sama riječ virus zvuči zabrinjavajuće. “Rota-virus prouzrokuje jake proljeve i povraćanje,” piše na Wikipediji. I bogami točno tako. Također piše da je jako zarazan. Trebam li napomenuti da sam jedino ja, u cijeloj ovako velikoj familiji ofasovo to g***o! Kao što sam napisao, štogod da je od virusa “u điru”, moje će tijelo to udomit.
Čitajući dalje, saznao sam da je čest kod mlađe populacije, djece koja se zaraze u školi. Znao sam ja da se moje tijelo još uvijek transformira u odrasla čovjeka. Udaljavanje od zahoda bio je vrlo rizičan potez. Role papira kotrljale su se poput slapova Nijagare. Štogod sam stavio u usta, za minut je izašlo iz mene, ovako ili onako. Bio sam poput protočnog kanala za hranu, poput gurle na kući! Kako bih ostao hidratiziran konzumirao sam sve moguće tekućine (nakon što me žena uhvatila kako pijem sok, zamalo me zamlatila).
“U apoteci su mi dali ovaj prašak koji moraš piti šest puta na dan,” rekla je moja supruga nakon što se oko svega savjetovala s ljubaznom apotekaricom iz lokalne apoteke. Okus tog lijeka je blago rečeno očajan. Ko da ste pomiješali hladnu pileću juhu s prezrelom bananom i sve to s osjećajem pijeska u ustima. Kao da sam popio blato. Vjerojatno bih i popio blato kad bih znao da je boljeg okusa. Moja ljetna hiper užurbanost je naglo pala, zapravo je bila sasvim odgođena.
Umjesto uobičajenih desetak lokacija koje bih dnevno posjećivao, bio sam sveden na dvije: zahod i krevet. Dok pišem ovaj tekst i dalje sam u “banani”. Nisam u krevetu, ali sam blizu zahoda. “O, zahode, postao si moje prijestolje na kojem sjedim sam dok iz mene toči i odnosi sve moje moći”, pjesma je koju sam napisao u ovoj muci. Ništa, toliko od mene, moram na brzinu na jedno mjesto!