“Ajme, ljepote, je li ovako svaki dan, čista čarolija,” rekla je gospođa koja je sjedila za stolom preko puta mene, na Stradunu, ispijajući lagano svoju kafu. Bila je gužva, kako vazda bude u, netom prošlo, vrijeme od maškara. Osunčanim Stradunom prolazila je skupina veselih i razdraganih školaraca obučenih u otkačene i prekrasne kostime.
"Pa, nije baš ovako svaki dan, ali skoro,” odgovorio sam s osmijehom. U engleskom jeziku, ali koliko znam i u hrvatskom, postoji izreka “Ne vidiš šumu od stabla.” Pa tako često i mi sami. Ponekad je potreban netko sa strane, neko “freško oko” da nas podsjeti na to što imamo. A to sam upravo imao kraj sebe, 14 očiju! Naime, bio sam u društvu sedmoro ljudi, internacionalne grupa digitalnih nomada koja se smjestila u Gradu i koju sam upoznao zahvaljujući novom projektu Turističke zajednice, Digitalni nomadi – Ambasadori.
Njihova reakcija na prizor sa Straduna bila je neprocjenjiva. Ova skupina nomada boravit će i raditi u Dubrovniku cijelu godinu. Osim što će raditi, ujedno će svojim pratiteljima pronositi glas o nama, o našemu Gradu. To je dobra kombinacija, i za njih, a svakako i za nas. Kad sam čuo za taj projekt prva stvar koja mi je zapela za uho bila je riječ ambasador. Jasno se sjećam riječi svojih roditelja koji su mi govorili da gdje god da pođem predstavljam svoju domovinu Veliku Britaniju, što znači da svojim ponašanjem predstavljam svoju zemlju.
Uvijek sam se trudio misliti na to i slijediti pravilo. Moram reći da je činjenica što sam postao počasni konzul Velike Britanije vrlo prikladna. Zatim, druga stvar, koncept digitalnih nomada. Puno se govorilo o tome, i dobrih i loših stvari. Riječ je o vrsti posla, konceptu nastalom tijekom pandemije. Jedan od digitalnih nomada to je ovako objasnio: “Ne znam više točno gdje mi je dom, posljednje tri godine putujem i radim posvuda i nigdje ne puštam korijenje.” Samo nekoliko generacija prije i ovakva bi rečenica bila nezamisliva.
Ljudi su se navikli zadržavati oko mjesta rođenja. Tu i tamo negdje se otputuje i vratiš se doma. Ti su dani prošlost. Jednostavniji načini za putovanja i rad, nove tehnologije, omogućile su novi stil života, daleko od onog tradicionalnog. Sve je više “građana Svijeta”, neopterećenih granicama.
A to što se Dubrovnik našao na njihovu “putu”,velika je stvar. Često stvari gledamo kroz novac. Privlačenje digitalnih nomada stvar je veća od novca. Oni su naši promotori i za Dubrovnik rade veliku stvar kao što je svojedobno napravila serija Game of Thrones. Ne smijemo gledati koliko možemo zaraditi na njima, jer je to nevažno, već koliko nam njihov internetski angažman može donijeti, tj. pomoći. Voljeli ili ne, živimo u svijetu društvenih mreža koje su vrlo važne.
Teško je reći koliki je broj digitalnih nomada dosad bio i prošao kroz Dubrovnik. Mnogi od njih putuju s EU putovnicom i imaju prava raditi unutar bilo koje zemlje. Međutim, dvoje ljudi iz mog društva došlo je iz Velike Britanije pa su malo “potonuli” kad se govorilo o vizama i radnim dozvolama.
“Brexit nas je učinio građanima drugog reda. Da su mlađe generacije ozbiljnije shvatile situaciju i glasale ne bismo danas bili u ovom kaosu,” rekao je jedan od njih. Bilo mi ih je žao, znajući da je njihovo putovanje ovamo bilo dulje, teže i skuplje. Dok su maškare prolazile Stradunom nomadi su snimali i fotografirali povorku. Promocija se odvijala preda mojim očima. “Kad moji prijatelji ovo vide, poludjet će od ljepote,” rekao je jedan od njih.
Oni su zasigurno vidjeli cijelu šumu, a ne samo stablo. I to će se događati tijekom cijele godine, a što je još važnije i izvan sezone. “Koji ti je najdraži mjesec u godini ovdje?” upitao je jedan. “Svi osim srpnja i kolovoza,” odgovorio sam k’o iz topa! I dodao “Ali, nemoj da te moje mišljenje pokoleba. Uživaj u Gradu, upijaj ovu ljepotu i imat ćeš uspomene za cijeli život.” Zaključnu riječ dajem J. R. R. Tolkienu “Nisu svi koji lutaju izgubljeni.”