Sve je bilo inscenirano, piše Srpski Telegraf o napadu na Dubrovnik početkom listopada 1991. godine. Kažu, bilo je ovako: Granatiranje Dubrovnika 1991. bio je režirani napad Hrvata s namjerom da izazovu osudu međunarodne zajednice i Srbe opet predstave kao negativce, budući da je riječ o zaštićenom kulturnom dobru. Hrvatske paravojne formacije namjerno su provocirale snage JNA ne bi li ih izazvale da otvore vatru, iako je postojala striktna naredba da ne odgovaraju na njihove vatrene provokacije iz starog grada i njegove neposredne okoline.
Kako smo ih prešli, podsmjehujem se i danas, kad slavimo 30. obljetnicu tog povijesnog zajeba. Neću biti neskroman, smatram da sam bar mrvicu zaslužan kao tadašnji pripadnik IPD službe 163. dubrovačke brigade koji je svakoga dana u 12 i 18 sati izdavao priopćenja o stanju na dubrovačkom bojištu. Skraćenica IPD znači informativno-psihološko djelovanje, po neprijatelju, dakako. U suštini, plasirali smo same izmišljotine s ciljem da se osramoti lik i djelo časnih jugo generala i prikaže ih se monstrumima. Da bsmo i bili uvjerljiviji, morali smo ipak sami sebe gađati. Zbog toga su neki izgubili glavu, a neka povijesna zdanja izbušena su zapaljena i srušena. Trebalo je, je li, namjestiti kulise za međunarodne promatrače, da imaju što snimit'.
Pogodili smo krovove stare gradske jezgre jedno sedamsto puta, ispiketali Stradun i zidine, zapalili Ljetne igre, hotele Imperial i Libertas, spalili cijelu staru i novu luku, izgađali TV toranj i tvrđavu Imperial na Srđu, ubili usput 150 sugrađana, što u uniformi, što u civilu, ranili triput više, natjerali tisuće u izbjeglištvo. Sami smo sebi već prvog dana rata uništili trafostanicu u Komolcu, ostali bez struje i vode, kako bi valjda bilo uvjerljivije. Morali smo biti prljavi, ružni i zli.
Povijest ratovanja ne pamti tako genijalnu prevaru. Nikome nikad nije uspjelo zavarati ne samo jednu veliku i moćnu armiju, nego i cijeli svijet i takozvanu međunarodnu zajednicu i prikazati ih agresorima, iako su oni duboko poštovali najveću očuvanu povijesnu vrijednost bivše države grad Dubrovnik. I zato su se sjedeći dokono na Žarkovici krstili gledajući što mi ovdje sami sebi činimo. A viđu budala srušit će vascijeli grad. Kako bi to spriječili počeli su tući minobacačima i tenkovima?! U svrhu zaštite grada Dubrovnika.
Šalu na stranu, neki još nisu shvatili što su učinili, a obitavaju uglavnom u Srbiji i Republici Srpskoj, najčešće u Beogradu i Trebinju. Ovih dana smo obilježili trideset godina od te čuvene operacije, podsjetili na zločine poput ubojstva devetero mladih ljudi u Mokošici pred skloništem, a njima se opet priviđaju fingirani napadi, spaljene gume, izmišljeni mrtvi i ranjeni. Točno na obljetnicu idu i korak dalje. Bilo je štete, ali su Dubrovčani sami to napravili, dok su oni po brdima zgroženi gledali što mi sami sebi radimo ne bi li ih nevine ocrnili.
Za početak, mogli bismo malo proučiti crnogorski primjer. Oni znaju što su napravili, više puta su se ispričali i pokušali obeštetiti žrtve koliko je to uopće bilo moguće. Iz Srbije za svo to vrijeme nije došlo ništa spomena vrijedno, osim ofucane priče o zapaljenim gumama koje šire gusti crni dim. Dok u Trebinju uporno tvrde da smo ih bez razloga napali, u Beogradu razvijaju nove, još luđe teorije. Mogli bi nas prijaviti i Sudu za ratne zločine u Haagu...