To je nešto što sam oduvijek htjela/htio napraviti.” Da dobijem po 10 eura za svaki put kad čujem ovu rečenicu dosad bismo postali milijunaši. To čujemo od lokalaca koje srećemo po putu, od turista te od komentatora na društvenim mrežama. Zašto svi imaju istu želju (a malo tko je ispuni)? Jesu li svi ludi poput nas? Nisu, jednostavno, radi se o izazovu života. Riječ je o nečemu što se ne može platiti novcem.
Osjećaj postignuća, “osvojenog” teritorija, pređenih staza, brda i puteva je neprocjenjiv. U svemu tome svakako pomaže to što prolazimo kroz najdramatičnije, divlje i nestvarno lijepe prizore koje smo ikad imali prilike vidjeti u životu. A sve to po raznim vremenskim prilikama: suncu, kiši i dok nas Atlanski vjetar pokušava pomesti s proplanka.
Stvarno je jako uzbudljivo. Naviknuti smo u našim životima na rutinu, dani su gotovo crno-bijeli. Ovdje toga nema, sve je u ekploziji boja i osjećaja koji to prate. U trenutku dok pišem ovaj teksta nalazimo se u srcu Cornwalla. Mjesta u kojem se osjećaš kao da si milijun kilometara udaljen od ostatka svijeta.
Gdje je London “mjesto u koje pođemo jednom godišnje, ako moramo”, a za ostatak Britanaca “do tamo treba voziti cijeli dan”! Naravno da ne treba, ali tako kažu lokalci. Iskreno, ovi ljudi jako su sretni gdje žive. Svaki gradić, svako selo ima svoju priču, neku legendu koju nam ljudi rado ispričaju.
Ovdje se živi od turizma. Cornwall godišnje posjeti jedva 4 milijuna turista. Što u usporedbi s Dubrovnikom nije puno. U pokrajini Cornwall živi pola milijuna ljudi pa je tako i odnos broja stanovnika i stanovništva različit. Da bi bili pravi Cornwallci i živjeli na obali morate znati jednu stvar i to bez obzira na dob, mladi ili stari, morate znati surfati.
Surfanje je obavezno
Baš smo neki dan na plaži sreli jednu gospođu, onako elegantnu, u srednjim pedesetim godinama dok je šetala svoje pse. Malo smo popričali pa nam je preporučila mjesto na kojem možemo popiti dobru kafu. Taman kad smo to obavili (kafu), čuli smo kako netko viče “uživajte”, a ispred nas je stajala ta ista gospođa, ali sad obučena u odijelo za surfanje s daskom ispod ruke. “Valovi danas nisu jako veliki pa sam uzela ovu lakšu dasku,” rekla nam je uz osmijeh i nastavila se spuštati prema plaži.
Ovdje ljudi surfaju (jašu na valovima) prije posla, nakon škole, parovi se vjeraju dok jašu na daskama. To rade po kiši, suncu i naravno, vjetru. Za oko mi je zapeo gospodin koji je bio jedan od rijetkih bez zaštitnog odijela za surfanje. “Je li zima,” upitao sam ga. Naime, radilo se o gospodinu u kasnim šezdesetim godinama.
Daska mu je bila ispod ruke. “Nije, prekrasno je, jutro je božanstveno,” osmjehnuo se. “Što mislite koja je temperatura mora,” nastavio sam s pitanjima. “Skoro 16 stupnjeva, sigurno,” rekao je i dodao “taman”! Osim njega na plaži je bilo sigurno još 30 jahača na valovima. Oni baš žive na moru i od mora. Rakovi i jastozi ovdje su regularna hrana i uopće nisu skupi.
Evo, pa da nešto napišem o cijenama ovdje. Znamo da kod nas postoji stanovita “fascinacija” cijenama kave. Svaki početak sezone u nas donosi nove prikaze i bombastične naslove “cijena kave na Stradunu”, u Veneciji, u ovome, onome, ajme meni, vazda isto.... Znači, krenimo s kafom, prosječna cijena za šalicu je negdje 3,5 funti što bi bilo oko 30ak kuna. Lagani objed za dvoje je oko 30 funti (260 kn), a večera 45 funti (cca 400 kn).
Nekretnine su skupe ko đavo. Potražnja je velika jer mnogo turista ovdje na obali kupuje drugu kuću ili jednostavno kuću za odmor. Prosječna cijena je negdje 360.000 funti, što je debelo preko 3 milijuna kuna. S druge strane prosječna godišnja plaća je 29.000 funti (250.000 kn). Iskreno, tijekom cijelog ovog dugačkog putovanja u nijednom razgovoru nismo s ljudima razgovarali o financijama, ovo su samo moja istraživanja i činjenice s terena. Ovdje ljudi ne govore o novcu.
Zabranjena tema
”Otkad je ovdje snimana serija Doc Martin ovo je mjesto postalo poput Disneylanda,” zanjorgao nam je jedan lokalac kojeg smo sreli u pubu. Radi se o mjestu Port Isaac.
Naime, u ovom se malom, šarmantnom mjestu nekih desetak godina snimala vrlo popularna TV serija o Docu Martinu.
Mjesto je danas prepuno butiga sa suvenirima, organiziraju se ture i fotografiranja s popularnih lokacija iz serije. Zvuči poznato? Tomu smo i sami svjedočili jer smo iznajmili sobu s druge strane uvale s direktnim pogledom na kuću Doc Martina te imali priliku pratiti rijeke turista kako hodočaste od zore do sumraka, fotografiraju se i rade selfije.
Zvjezdani status kojeg je dobilo to mjestašce odrazilo se i na cijene hotelskog i Airbnb smještaja pa su one duplo veće u odnosu na ostale gradove i mjesta u kojima smo boravili. “Stvarno se ne možemo žaliti. Voljeli bismo mi da nam mjesto ponovo postane mirno, da uživamo u tišini i prirodi, ali slava je donijela to da svi mogu zarađivati i od toga fino živjeti,” s osmijehom je rekao naši domaćin. I ovo zvuči poznato, jel da?
I sad pomalo idemo dalje. Dosad smo prošli 300 kilometara. Za koji dan prijeći ćemo udaljenost od Dubrovnika do Šibenika. Uz razliku što smo se uzbrdo penjali u ukupnom zbroju 15.000 metara.
K’o dvaput na Everest. Ili 14 puta s rive u Cavtatu na Snježnicu. Ili 33 puta s Banja na vrh Srđa (ajme, što ja volim brojeve). Počeli smo sve te napore osjećati na nogama. Međutim, shvatio sam da je ovo puno veći mentalni izazov od fizičkog.
Naravno da moraš biti u formi, ali snaga uma je ta koja će “prijeći” preko bolova u nogama, ramenima, stopalima i dati ti snagu da ideš dalje. Mi i dalje imamo tu snagu. Samo je treba otpuštati. Ok, čizme na noge, ruksak od 13 kila na leđa, šešir na glavu i spremni smo za novi dan!