Noćas me probudila nekakva trešnja. Majke mi, više ne znam je li opet potres ili se u susjedstvu snima pornić. Kad god razmišljam o mogućim pornićima koji imaju veze s Balkanom, uvijek se sjetim onog, valjda, prvog koji je snimljen u ovoj regiji.
Znači, ona je šira nego dulja, kao napaljena, a lijepo vidiš da razmišlja o vraćanju dugova, a on… stvarno napaljen, onako kako samo Balkanci znaju biti, prilazi joj i kaže: Nisam davno hebavao. I nekako mu čovjek povjeruje. Nešto u njegovu tonu, držanju tijela, a najviše u toj njegovoj stršećoj kiti. Tako počinje moja jutarnja zahodska koreografija: kafa pa čitanje starih novina na zahodu. U mojim novinama iz kasnih devedesetih političar koji se još nije dovoljno nahapo love objašnjava kako će preokrenuti Hrvatsku i od nje učiniti Kaliforniju, ali da se samo malo strpimo, jedno 20 godina, jer je situacija vrlo složena. (Napominjem mladim čitateljima koji uče povijest preko neke stvari da je u ovim krajevima situacija vazda složena.) Taj mi je dio najdraži i preporučujem ga svima koji imaju problema sa stolicom.
Na zahodskoj školjci obožavam i crne kronike. Baba je sudjelovala u najvećoj pljački stoljeća (još se sjećaju njenih legendarnih riječi “Vadi lovu, dabogda ti se osušio!”), sin prči ko Parip, a prouzročio je i lančani sudar jer je kopo nos pa nije vidio neki znak upozorenja s uskličnikom od 2 metra. Ali sve to nije ništa prema priči o tipu zvanom Zajeb. Oženio je mladu i lijepu od 20 godišta (a ko nije lijep od 20 godišta?). Izrodila mu čopor djece, svi odreda klempavih uši i uskog čela, na njega. Zajeb. Ona se pretvorila u praca pred klanje, a on u čačkalicu. Još samo fali nadjev da ih povežemo! Ali on se, čovječe, zaljubio u nešto rosno i čačkaličasto. Zajeb. Kad je išo ženi sve priznat, moro je obuć pancirku. Zajeb. Jer pancirka štiti do struka. Njoj se smračilo, uzela je macu i otfikarila mu ga. I dala onoj čačkaličastoj za uspomenu da ga nosi ko minđušu. Odonda Zajeba zovu Bezmudi, što prilično odgovara istini. Kidam se od smijeha i listam dalje.
Na zahodskoj školjci uglavnom me zanima “ko je koga”. Vijest nije vijest ako u njoj nema malo fatačine. I najljepšu ljubavnu priču u stanju sam pretvorit u “i onda joj ga je on zavido pa je pitala ko je ugasio svjetlo”. Najviše od svega ljude zanima jesu li se ili se nisu. Ma može ukrast Mona Lisu iz Louvrea. Reci ti meni, druže stari, buši li on štogoć, ha? Pri dnu stranice ugledam kratku vijest – nakon što je ponovo otkrio seks, inkrepiti bidon svu lovu stavio je ljubavnici na račun. A prvo se riješio histerične žene. Tako je dobio i ševu i lovu. No, švalerica pobjegne s nekim kuratim đuveglijom. Pa ode ševa sa strane. A što je najgore, ode i lova sa strane.
Uživam kad se u krađi uhvate tipovi u skupim odijelima koji litaju da imaju love zato što su sposobni. A sad im izlaze slike na naslovnicama. Mada malo nejasne jer im smetaju rešetke pred glavom. Umjesto odijela, na njima sjaji ultramoderni kombinezon na rige s brojem. Sita sam se ismijala. Vrijeme je za pustit vodu. Ma koji se genij prvi sjetio čitat na zahodu?
Zamislite nekog bradatog epskog pjevača iz vremena prije Krista kako u ranim jutarnjim satima, dok svi još čuče nad nekim septičkim jamama i razmišljaju kako, zbog ponata na šupku, sutra moraju jest nešto liđero, ide od sela do sela i viče: Made Đurova zanijela s nekim drugim. Ona tvrdi - po Duhu Svetom. Đuro kaže da će je raspečit ako ne prizna ko je taj. I priča krene.