Dvije sasvim suprotne braniteljske priče koje govore o našoj sramoti: Prva je o Željku iz Lasinja, a druga o Đuru iz Dubrovnika

Ne bih o braniteljima da me dvije priče nisu izbile iz crevalja. Priče su dijametralno suprotne, ali vrlo precizno govore o tome gdje smo pogriješili u ovih 30 godina.

Bivšem HDZ-ovom načelniku općine Lasinje, Željku Prigorcu, osuđenom na dvije godine zatvora zbog silovanja, kazna je smanjena na godinu i pol. Kao jednu od olakšavajućih okolnosti, sud mu je uzeo što je bio hrvatski branitelj. Krasno. Da se ne radi o silovanju, već o kakvoj prometnoj nesreći, da nesretnik nije odolio izazovu pa je i on nešto hapnuo, rekao bih - ajde, inače je živio pošteno, stavio se u obranu doma i domovine, a onda je vidio druge i nije odolio. Ali ovog čovjeka je sud proglasio silovateljem. Silovanje je, u mojim očima, ubojstvo ženine osobnosti. Najgnjusnije što osobi možete učiniti.

Popust na teška kaznena djela?

Nije li Prigorac, baš zato što je branitelj, trebao znati što čini ženi koju siluje? Silovanje je i u ovom ratu bilo dio strategije agresije na Hrvatsku (Bosnu i Hercegovinu, te Kosovo). Imati status branitelja u mojim očima je čast. A ona obvezuje. Zato mislim da baš branitelji ne bi smjeli počiniti teška kaznena djela poput ubojstva, silovanja, oružanih pljački... Nitko ne razumije bolje od njih kako je to kad pucaju na tebe, kad tvoje zarobljene suborce muče u logorima, tuku ih i siluju.

Zato mislim da bi status branitelja ubojicama i silovateljima trebala biti otežavajuća okolnost. Sve drugo vodi u kaos. Ako je Prigorac kao branitelj dobio 30 posto popusta na silovanje, koliko bi popusta trebao dobiti odlikovani branitelj? Odličja imaju neku vrijednost, pa bi tom logikom nositelji državnih odličja mogli imati jedno silovanje ili ubojstvo gratis. Možda bi, uz medalju, mogli dobiti i kartice s popustom na teška kaznena djela, pa da znaju unaprijed.

A kad smo kod braniteljskih odličja, evo i druge priče koja me snervala. Iako iz sasvim drugih razloga.

Orden mu stigao poštom

Može bit da vi ne znate Đura Kovačevića. Znam ga kao dječaka još dok je trčao po atletskoj stazi na Lapadu. Na šljaci. Đuro je bio radničko dijete. Živjeli su skromno, ako razumijete, a on i brat mu Vedran bili su po svemu neupadljivi, dragi i pristojni dječaci. Uostalom, takvi su i danas kao odrasli ljudi. Kad je počeo rat, priključili su se obrani Dubrovnika, a onda i 4. gardijskoj brigadi. Mogao bih vam nabrojati još barem satniju tihe i pristojne dubrovačke djece koja su se u onim okolnostima pretvorili u istinske ratne heroje. Ali sudbina je htjela da Đuro vlastitom krvlju i trajnim posljedicama po zdravlje zasluži orden Red kneza Domagoja s ogrlicom. Dodjeljuje se za dokazanu i osvjedočenu hrabrost u ratu. Radi se o osmom najvišem priznanju koje Republika Hrvatska može dodijeliti.

I znate kako su mu ga uručili? Poštom! Evo, potpišite ovdje...hvala, doviđenja.

Prošlo je od tada vremena, a Đuro je odličje spremio u ladicu. Da ga tko ne vidi. On je obavio svoje, profesionalno, vojnički i baš nikome ne želi zlo, niti koga mrzi. U prsa se busa, samo kad ga razdire bol zbog onog prokletog metka iz PAP-ovke.

U oba smo slučaja kardinalno pogriješili, a branitelji takvu grešku nisu zaslužili. Ne trebaju njima popusti za kaznena djela, nego mogućnost da žive i rade normalno. Ali visoka državna odličja slati ljudima poštom više je od bezobrazluka i gluposti.

Ne znam kako je vama, ali mene je sram zbog oba slučaja.