“Imam grupu turista koji bi htjeli posjetiti Dubrovnik na jedan dan, je li to moguće s obzirom na pravila u vezi s Covidom-19,” poruka je koja mi se pojavila u inboxu na Facebooku ovog tjedna. Da ovakve poruke nisu rijetkost u mom inboxu, bilo bi blago rečeno. “Mi smo trenutno u Crnoj Gori i htjeli bi doći sutra,” glasio je nastavak poruke.
Bez obzira što se radilo o najavi u zadnji trenutak, jasna mi je bila njihova potreba za informacijama. I to je najveća greška, nedostatak informacija. Generalno govoreći Hrvatska može biti ponosna na to kako je vodila, i uostalom, kako i dalje vodi borbu s pandemijom Covid-19. Naravno, bilo je grešaka, međutim, ipak je više pozitivnih nego negativnih stvari. I to je Hrvatsku dovelo do relativno dobre situacije da bude u mogućnosti dočekati turiste s raznih strana svijeta.
Ali, tu nastaju problemi. Moram reći da od početka svibnja svakodnevno primam desetke mailova od potencijalnih turista koji očajnički traže informacije. Znanje je moć. A pitanja su razna, od - je li Hrvatska/Dubrovnik sigurna; što trebam imati za prelazak preko granice osim uobičajenih dokumenata; moram li biti u izolaciji; što je s medicinskom pomoći u slučaju da dobijem virus za vrijeme boravka ovdje? I tako u nedogled. A svako pitanje dolazi od potencijalnog turista.
Prilično mi je teško jer sam svjestan da moji odgovori mogu prevagnuti u tome hoće li taj turist doći u Dubrovnik ili ne. To je velika odgovornost. A zapravo me se to uopće ne bi trebalo ticati. Proveo sam sate i sate “češljajući” vladine propise, kontaktirao veleposlanstva i, općenito, nastojao se informirati o ovoj specifičnoj situaciji u kojoj se svi nalazimo. Moram priznati da nije bilo lako. Količina informacija, ili bolje rečeno, njihov izostanak, čak je i meni, novinaru, predstavljalo izazov u pronalaženju jasnih odgovora.
Zamislite, da ste potencijalni turist koji dolazi iz Londona, kako li je tek njemu teško. Za državu koja se u najvećoj mjeri oslanja na turizam i koja svoju državnu blagajnu puni uglavnom prihodima od turizma, nedostatak osnovnih i jasnih informacija jednostavno je šokantan, nevjerojatan! Jasno je da bi sve trebalo voditi na nacionalnoj razini, a to pak ne funkcionira, zašto onda gradovi i destinacije (ah, ta riječ!), ne istupe sami i donesu neka rješenja?
Tri četvrtine dubrovačkog BDP-a dolazi od turizma. Mali ured s djelatnicima koji govore nekoliko jezika, sa znanjem pretraživanja web stranica, besplatna telefonska linija, aktivna stranica na društvenim mrežama te povezanost na kanale društvenih mreža, mogao bi biti početak.
Pretpostavljam da bi takav ured podigao turističke brojke za barem 10 posto. To je već velika razlika. Zašto nitko ne inzistira na tome? Mogućnost dobivanja takvih informacija gostu pruža sigurnost, daje mu osjećaj da netko brine o njemu. Mi ništa ne trebamo kriti. Za reć’ pravo, bez obzira na to koliko su loše brojke u vezi s Covidom-19 one bi trebale biti javno objavljene. Srećom, to kod nas nije slučaj, a posebno ne na području Dubrovnika.
Umjesto da gubimo vrijeme i energiju te ne baš mali novac na promocije i lobiranja, bilo bi bolje da kvalitetnije informiramo zainteresirane turiste za boravak u našim krajevima. U ovim vremenima kada su nam glavni alati jagodice prstiju i miš na računalu, informiranje ljudi nikad nije bilo jednostavnije. Dubrovački “Korona ured” mogao bi, recimo, biti postavljen na godinu dana (molimo Boga da nam neće duže trebati) i trebao bi biti centralna točka. Informacije o letovima, granicama, propisima, pa čak i informacije o Dubrovačkim ljetnim igrama, trebale bi se nalaziti na jednom mjestu.
Sve one postoje, ali su pravi labirint za one koji ih trebaju. Pretpostavljam da je to razlog zašto sam često bombardiran s pitanjima. “Informacije su kisik modernog doba. Probijaju se kroz zidove s bodljikavom žicom, prelaze granice s električnim ogradama,” rekao je jednom Ronald Reagan. Dajmo našem turizmu dozu kisika. Svi trebamo duboki udah u ovim teškim vremenima.