CE-RE-MO-NI-JA po mjeri libertasa

Nikad Dubrovčani nisu bili sretniji s otvaranjem Ljetnih igara nego ove godine. Možda je i bilo boljih otvaranja, ali nas je ovo učinilo sretnijima nego ijedno do sada. Igre su se vratile Gradu. Kao nestašno dijete koje je na polugodištu imalo asa iz pet predmeta, a četvorku jedino iz tjelesnog i glazbenog. Slutili smo da će manjak glatko o’kinut godinu; da nam se otrgnuo s lanca. Tko zna na koga se uvrg’o, ali svakako nije od naše familje. Prethodnih pet otvaranja sad možemo obrisati gumicom.

Insoma, manjak se na kraju godine doma vratio s dobrim ocjenama i pohvalom iz vladanja. Hvala Nataši Dangubić. Na licima svojih sugrađana vidio sam olakšanje, sreću, zadovoljstvo. Ona je naš heroj ulice. Saši Božiću isto hvala, ali, neka jednom i muškarac bude drugotan.

Ona je ta, koja je dricala nestašno dijete, koja je tukcu rekla da je otvaranje Igara CE-RE-MO-NI-JA. Tradicija! Grad je bio arajdan, oduševljen.

Samo mu je, bojim se, promakla bukvica koju je Nataša pred Orlandom očitala Gradu i svijetu. Urbi et Orbi.

Podilazeći raguzejskom refleksu da tradiciju podčinjava baš svemu, a kamoli nekakvomu umjeteonstvu, umjetničkim i inim slobodama, Nataša nas je najprije pecnula jednim citatom Arsena Dedića, velemajstora šansone, autora čiji je sarkazam planetarnih proporcija. Arsen je uvijek ponavljao – mlade treba kočit. I zato ih je Nataša postrojila tu pred Orlandom, pred simbolom svega što nam vrijedi. Tu nas je suočila s našim iskonskim, iskrenim i stvarnim shvaćanjem slobode.

“Lijepo, moramo znat što su nam ostavili naši davni oci i da to lijepo znamo sačuvat, a ne vazda gazit po temu i kritikat, da ništa ne valja. Učinimo da valja kako naši davni oci. Lijepo – sloboda, FREEDOM, LIBERTAS. Sloboda, da svi lijepo govoru isto i da činu isto. I da mislu, isto” – rekla je Nataša Dangubić. Mnogi su se tome slatko nasmijali. S malom odgodom. Kratkom; jedva dovoljnom da u nju stane – aha... Ali odgodom dovoljno dugom da shvatite kako je poruka od ušiju ipak stigla do moždana.

Hoće li ta poruka preživjeti do 75. Igara, teško je prognozirati. Natašin je trik ove godine uspio. Igre su se, makar u dijelu njihovog otvaranja – za ostalo ćemo još vidjeti – vratile ukusu Dubrovčana. “Maloj iz Karmena” je to uspjelo na upravo spektakularan način, ali svjesna je da dva puta ne može proći istom životnom stazom. Da se ceremonija, tradicija i umjetnost - koja po definiciji propituje i provocira - rijetko susreću na ovako dobar i uspješan način. Puku koji danas ište CE-RE-MO-NI-JU i tradiciju, već “sutra” će ona dosaditi.

I zato mi još zvone Natašine riječi: “Oprostite kneže, ovo su ko pučani, oni su vazda kontra Grada govorili. Vlastela nikad. To vam je isto kako danas, jednima je dobro, a drugima nije. E, ma nećemo danas o grubijem stvarima”…