AH, TAJ MOJ PRVI DUBROVAČKI BOŽIĆ Valjda će mi oprostiti ‘Opet ti‘ svećenik kojega sam ‘pozdravio‘ kad je došao blagoslovit‘ kuću

Božićni ukrasi su spremni, okićeni borovi niču kao gljive poslije kiše, a Chris Rea ponovo vozi doma za Božić. Vrijeme je za okupljanje obitelji (e, ali ne ove godine), vrijeme je za profestižat u betuli s prijateljima (i ovo križajte s popisa), vrijeme je za zagrljaje i poljupce (i to je ukinuto) i vrijeme je za kolendu (e, a ovo može samo preko Zooma). Ove godine imamo Covid Božić!

Ali barem se možemo veseliti 2021. godini jer će to biti godina cjepiva! Moji zemljaci već su počeli s cijepljenjem. Kao što vjerojatno svi već znate, druga po redu osoba koja se cijepila, i to nije nikakva šala, zove se William Shakespeare. Pretpostavljam kad su pronašli gospodinovo ime, da su ga s razlogom stavili na sam vrh liste za cjepivo.

A mediji su to objeručke prihvatili. Tako su se počeli nizati šaljivi naslovi poput “The taming of the Flu”, odnosno, umjesto “Ukroćene goropadnice”, dobili smo “Ukroćenu gripu”. Gospođa Margaret Keenan, devedesetogodišnjakinja koja je prva dobila cjepivo, postala je pacijent 1A. Nakon toga, nastala je šala: “hoće li gospodin William Shakespeare biti 2B, ili ne 2B (to be or not to be).” Stvarno volim taj naš engleski humor, naročito nakon ovakve neizvjesne i sumorne godine.

U božićnom ozračju naviru mi sjećanja na prve Božiće provedene u Gradu. Sve je počelo s tamjanom. Za mene ne postoji ništa gore od mirisa tamjana. I to sam otkrio na teži način. Moj prvi Božić ovdje bio je prije 22 godine. Jako su me zanimali običaji ovoga kraja. U Engleskoj Božić je velika stvar tako da je slavljenički duh zapisan u mom DNA. Tako sam na taj Badnjak slijedeći rijeku ljudi završio u jednoj od crkava smještenih unutar zidina.

Crkva je bila prepuna poput konzerve sardina. Nisam nigdje mogao sjesti pa sam tako završio negdje pri kraju reda. Za vrijeme mise gledao sam kako se poput bika i matadora ljulja i približava zadimljena kugla s mirisom tamjana. Kad se oblak mirisa približio, osjetio sam kako mi cijela krv odlazi iz lica prema donjim djelovima tijela.

“Jesi ok? Malo si pozelenio,” rekao je prijatelj koji je bio kraj mene. Bio sam daleko od ok! Sad mi je jasno zašto mi je majka uvijek govorila “moj mali vražičak.” Miris tamjana me tako “opalio” da sam istrčao van iz crkve na freški zrak.
Nekoliko tjedana kasnije, bio sam doma i začuo kucanje na vratima. U to vrijeme na hrvatskom sam znao reći “piva”, “hvala” i “jebote”! Znači, nisam baš bio od ćakulanja. Doma sam bio sam i kad sam otvorio vrata ispred mene se ukazao svećenik s mladićem koji je mahao s posudom zadimljenog tamjana.

Nešto mi je rekao, pojma nisam imao što bi to značilo. Zaključio sam da bi htio ući u kuću, jedino nisam znao iz kojeg razloga, pa sam upotrijebio drugu od tri riječi koje sam znao i rekao: NE! i zatvorio im vrata pred nosom. Mislim, bolje da sam upotrijebio drugu, nego treću riječ iz mog tad “bogatog” rječnika.

U to vrijeme živjeli smo u tipičnoj dubrovačkoj kamenoj kući koja je izgledala poput kućice iz filma o Harryju Potteru. Imali smo dva ulaza, gore i dole. Pretpostavljam da su napravljena za brzi bijeg u slučaju požara ili možda jednostavno da bi se mogao načinit propuh. Nekoliko minuta kasnije nakon bijega od mirisa tamjana, začuo sam kucanje na gornjim vratima. Potrčao sam uza skale (da, da, tad sam bio mlađi), otvorio vrata i ponovo ugledao svećenika s njegovim pomagačem. Izraz njegovog lica je bio nezaboravan.

Zamalo sam upotrijebio onu treću riječ koju sam znao! Umjesto nje sjetio sam se jedne fraze i rekao: “Opet ti!” I dobio još jedan neprocjenjiv izraz svećenikova lica, ovaj put kombinaciju zbunjenosti i zgroženosti. Nipošto nisam htio biti uvredljiv, jednostavno sam bio ograničen nepoznavanjem jezika. Pokušao me nešto pitati u smislu “zašto ne možemo ući?” Pokazao sam prstom na maloga koji je mahao i dimio s posudom tamjana dok sam ja držao začepljen nos. To je dovelo do još jednog superzačuđenog svećenikova pogleda.

Naravno da me “Opet ti!” svakodnevno prati u svim šalama i da je to postala jedna od omiljenih priča moje žene. Dvadeset godina kasnije, ona je i dalje prepričava svim znanima i neznanima. Koristim ovu priliku, ako kolumnu slučajno čita “Opet ti!” svećenik, da mu se javno ispričam jer mi je stvarno žao zbog svega. I na kraju bih htio citirati imenjaka drugocijepljene osobe u Velikoj Britaniji koji je rekao: “Najveće nasljedstvo je iskrenost”!