Preispitivanje odnosa i slavljenje života
Pjesnik, prevoditelj, književnik, umjetnik, akademik Luko Paljetak u doba karantene je, između ostalog, nadahnut koronom napisao kratku priču ”Izolacija” koja je nedavno objavljena. Mia, glavna junakinja priče, pod izgovorom moguće zaraze domogne se svog ljubavnika – pulmologa u bolnici.
- Mene kao pisca jako je mučilo, a u mučilo me to i prije, kad kažem 'mučilo', nemojte to krivo shvatiti, ali intrigiralo me pitanje kako se u ovo doba sveopće kontrole s jedne strane i to prije korone, a sada u koroni, kako se snalaze oni koji su u velikoj većini – a to moramo priznati - kako se snalaze preljubnici? To me pitanje zaintrigiralo i pokušao sam iznaći par takvih i za njih neko rješenje. Oni su ga iznašli, a ja sam ga samo zapisao, objasnio je akademik.
Razmišljao je o ovim mjesecima i na druge načine.
- Ako pogledam na taj period koji još traje, gotovo da se meni nije puno toga promijenilo! Ja sam ionako po svojoj odluci i stanju stvari bio u nekoj vrsti ne prisilne, ali jednostavno realne klauzure. Izlazio sam koliko je bilo potrebno, koliko su me drugi trebali i koliko sam ja druge trebao. U ovom trenutku, koji je vrlo zanimljiv na individualnoj, ljudskoj razini, a i na svjetskoj, ali vratimo se na ljudsku individualnu razinu, zapravo pokazalo se koliko je tko kome potreban i koliko je tko kome poželjan. Nisam taj, ali nisam ni jedini koji je ipak na neki način 'zbrajao' one koje su mu se u tim trenucima, a u Zagrebu je bilo još gore jer moramo dodati potres, javljali i pitali, ljudski, za zdravlje: "Kako si? Što je s tobom?" Ne vjerujem da to nisu mnogi radili i da su napravili neku vrstu 'zbroja' onih koji to jesu i koji to nisu činili, kao što ni prije nisu činili. Javljali su se oni, kako bi Držić rekao: ”Koji me prije i ne poznavahu!”. Prema tome, to je vrlo važan trenutak nama nametnut i neočekivan, vrlo važnog preispitivanja nekih odnosa, ljudskih vrijednost ili 'ne-vrijednosti'. Mislim da će mnogi iz toga izvući dobru pouku, a neki i lošu jer će se ta pouka pretvoriti u vrstu odmazde, što je loše, upozorava Paljetak.
Kada je riječ o pisanju, COVID-19 Paljetku ničim nije poremetio uobičajeni ritam.
- Radio sam ono što i prije. Dakle, nastavio sam prevoditi, pisao sam ono što pod pero ponekad dođe kao dar ili kao iznuđeni dar jer piscu je pisati kao što je kamiondžiji voziti, a sve je cesta - ili - sve je put. Uvijek je neki put pred nama, pisac koji ne piše, ne bi se smio zvati piscem jer je iznevjerio svrhu. Drugi je problem valoriziranja toga, to nije u njemu, to pripada nekome drugome. Ta valorizacija može biti objektivna ili neobjektivna, subjektivna, loša, dobra, pripada budućnosti, sadašnjosti ili do nje nikada neće ni doći... To je manje važno! Ja sam radio ono što pisac mora raditi, ali ne tako da nužno moram odgovarati na svaki zahtjev trenutka. Naime, pisac, književnik, a odnosi se to na svakog drugog umjetnika pa i na svakog čovjeka koji to nije, ima pravo živjeti u svom vremenu i trenutku odabere: to može biti sadašnji konkretni trenutak pa će se onda vrlo aktualno angažirati za nešto ili će jednostavno htjeti živjeti u vremenu u kojemu se najbolje osjeća. To može biti neko prošlo vrijeme, ali može biti i buduće koje on za razliku od drugih sluti..., pojašnjava Paljetak te nastavlja:
- Ova korona vrlo je važna prekretnica u dosadašnjem životu. Ona je jednostavno potvrdila dvije gotovo zanemarene stvari: vrijednost ljudskog glasa i komunikacije ne samo s pomoću SMS-a, skraćenica... nego upravo ljudskog glasa s jedne strane, a s druge strane ukazala je na vrijednost duše koju smo, priznajmo, prilično izgubili. Kao u svim vremenima kada su se pojavljivale slične pošasti poput kuge, kolere, groznice... u opticaju je barem u podsvijesti, negdje kao veliki, trajni lajtmotiv – motiv "memento mori" – sjeti se smrti! Na čudesan način pokazalo se kako je ono što je naš gnjevni svećenik iza Roka napisao: ”Sjetite se da ste smrtni vi koji se igrate loptom” - savršeno točno. Ta vječna tema prisjetiti se smrti nije ništa drugo nego poziv na vječno slavljenje života, zaključuje Paljetak.
Promjena rutina
Pjesnikinja, književnica, profesorica hrvatskog jezika i književnosti te voditeljica ciklusa ”Književnost u Lazaretima” Staša Aras netom prije izbijanja epidemije u Hrvatskoj objavila je knjigu ”Premještanja”. Promocija nove zbirke održat će se 10. lipnja u Art radionici Lazareti s početkom u 20 sati. Sama epidemija Stašu Aras nije premjestila u 'nekreativne sfere', u stanje demotiviranosti.
- Vrijeme izolacije provela sam u Dubrovniku. Živeći sama i onemogućena u rutini odlaska na posao, susreta i svega na što smo navikli, imala sam svo vrijeme za sebe. Čitala sam i pisala, kao i obično, ali više. Malo eksperimentirala s vremenom, zapisivanjem događaja koji su bili rijetki pa sam se mogla više koncentrirati na njih. Malo sam istraživala dijelove Dubrovnika koji su me privukli, konkretno Gruž, odlazila tamo, lunjala, slikala, zapisivala, čitala povijesne knjige i članke. Sve se bilo usporilo, to smo grupno osjetili, pa sam bilježila u dnevničkim zapisima puno više nego inače. Dva su dnevnika iz izolacije i objavljena, na poziv AbrašRadija iz Mostara i Društva hrvatskih pisaca. Napisala sam i priču za natječaj Lapis histriae. Trudila sam se fragmentarnim zapisima dati neki okvir i ispuniti vrijeme kvalitetno. Nekad mi je uspijevalo, a nekad baš i ne. Pročitala sam "Knjige Jakubove", nobelovke Olge Tokarczuk i započela čitati Knausgaardove "Moje borbe", nešto i dovršila. Pred kraj izolacije dobila sam vijest da mi je roman pobijedio na natječaju Treći trg, što me razveselilo i ohrabrilo jer sam u promjeni rutine i poslova osjetila i nešto sumnje i zebnje, pa je ovaj poticaj dobro došao kao svojevrsna potvrda mog rada, prepričala je Aras.
Nakon krajnje uspješnog prvijenca ”Tu sam! Sedam priča na putu do odredišta” koji je izazvala oduševljenje među velikim dijelom čitatelja, Vedran Mezei odlučio je nastaviti s pisanjem, a tu mu na put nije stala ni korona!
- Kako već više od dvije godine radim na novoj knjizi, vrijeme u karanteni dobro mi je došlo da posao privedem kraju. Gruba verzija rukopisa bila je gotova prije početka pandemije pa je uslijedio rad na završnim detaljima koji se manje odnose na sadržaj, a više na književni stil, strukturu rečenica i slično. A upravo je to, barem meni, najzahtjevniji dio procesa pisanja knjige. Puno puta mi je pala na pamet ona poznata izjava Thomasa Manna da je pisac čovjek kojemu pisanje ide teže nego drugim ljudima i s tim se potpuno slažem. Knjiga nosi naslov „Treći ključ“ i usporedno prati dvije radnje – povijesnu i modernu, a obje su smještene u Dubrovnik.
- Povijesni dio odnosi se na drugu polovicu 17. stoljeća s naglaskom na potres iz 1667. Osim glavnih likova, u priči se javljaju povijesne ličnosti toga vremena poput Marojice Kaboge, Frana Bobalija, Bara Bettere i drugih. Roman otkriva postojanje drevnoga teksta napisanog na pergamentu čiji je sadržaj, unatoč svojoj starosti i nepoznatome podrijetlu, vrlo aktualan i u današnje vrijeme. Kako se radnja primiče kraju tako se povijesni i moderni dio romana stapaju u jednu cjelinu. Rukopis će uskoro biti predan na lektoriranje pa se nadam da bi knjiga mogla biti objavljena u drugoj polovici ove godine. Tim povodom planirane su neke zanimljive i neuobičajene promocije, ali više o tome kad za to dođe vrijeme, najavljuje Mezei.
Pisanje nije poremetio ni potres
Ivana Lovrić Jović znanstvena je suradnica na Odjelu za povijest hrvatskog jezika i povijesnu jezikografiju pri Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje, voditeljica je dubrovačke podružnice IZHJIJ-a, niz godina bavi se dubrovačkim govorom kojemu je posvetila i brojne knjige, a pored toga pjesništvom, ali i prozom. Iako je uz koronu bila svjedokom potresa u Zagrebu gdje živi, nije štedjela prazne stranice ispuniti rečenicama.
- Svijet je stao na dva mjeseca i dopustio mi dovršiti u miru knjigu na kojoj radim pet godina. Činilo se da je nikad neću dovršiti, jer je opsežna i zato što sam u isto vrijeme izradila i izdala još dvije knjige posvećene dubrovačkomu govoru. Početi raditi odmah po buđenju i završiti pred spavanje omogućilo mi je spokoj potreban za taj tip usredotočenosti, čak i u krugu obitelji s kojom inače ne volim puno miješati posao. Kako imamo tri školarca, navrijeme smo od njihove Klasične gimnazije nabavili dodatne laptope pa nije bilo gužve oko toga. Muž je zadržao normalno radno vrijeme pa je preuzeo kuhanje. To znači da sam se osjećala kao u lijepom snu. Riječ je o knjizi na gotovo 900 stranica, izrađenoj u okviru projekta Dopreporodne hrvatske gramatike Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Bavi se jednom od najopsežnijih dopreporodnih gramatika hrvatskoga jezika. Izradio ju je, na talijanskome jeziku, u osvit devetnaestoga stoljeća, dubrovački Talijan Frano Marija Appendini sa željom da normira jezik svoje nove domovine u kojoj je proveo 40 godina, ali i zato da hrvatskomu poduči strance, poglavito Talijane.
- Njegovu sam gramatiku prevela i provela gramatikološko istraživanje koje je rezultiralo povijesno-jezičnom studijom. Kako je Appendini uglavnom opisivao jezik svojega grada, "Grammatica della lingua illirica" se može smatrati gramatikom dubrovačkoga govora. Radni joj je naslov "Appendinijeva Gramatika ilirskoga jezika – jezična studija s prijevodom i transkripcijom uz faksimil". Pandemija je stvorila dodatno vrijeme i izdavaču mojega romana pa me odmah nazvao da mu pošaljem konačnu inačicu. Tako da je sad u pripremi za tisak i moj prvi roman "Vidi kako Lokrum pere zube". Toliko lijepoga posla nije poremetio ni potres, premda odonda gledam u ciglene zidove za koje dotad nisam ni znala da su od toga materijala, priča Lovrić Jović.
Prije, za vrijeme i poslije korone
Pjesnik, prevoditelj i slikar Vojo Šindolić neumoljivo radi, neprestano izlaze prijevodi knjiga kojima je otvorio put prema hrvatskoj čitateljskoj publici. Opisao je što ga je zaokupljalo u vrijeme korone.
- Već tri puna mjeseca, ali jednako tako i dan-danas čitam, gledam, vidim i živim javnu poruku: “Ostani doma!” Ako vrijedi stara izreka “Dom je ondje gdje ti je srce” u čemu je onda problem? Pravo pitanje je kako normalan čovjek može započeti dan ako ne iz svoga srca, tijela i uma? Kao pjesnik, književnik i književni prevoditelj upravo tako sam već desetljećima započinjao svaki svoj dan, i dalje ga tako započinjem, a i u budućnosti ću tako, i to s radošću. I dok sam prošle godine u veljači ležao u bolnici zbog teške upale pluća jednako sam ga tako započinjao. Premda vjerujem u pjesničku izreku velikog američkog pjesnika Charlesa Olsona: “Ono što se ne mijenja volja je za promjenom”, mnoge stvari u životu pojedinca poput mene nepromjenjive su. Jednostavno zato što ih u određenoj životnoj starosti čovjek više i ne želi mijenjati. A vrijeme koronavirusa proveo sam jednako kao i vrijeme prije njega, baš kao što ću i poslije koronavirusa – pišući i prevodeći. U travnju sam uredniku poslao golemi prijevod novog romana Harukija Murakamija "Ubojstvo povjerenika" na tisuću stranica, a upravo dovršavam i izabrane pjesme američkog pjesničkog velikana Williama Carlosa Williamsa, također i zbirku svojih novih pjesama "Više lica jednine", sažeo je Šindolić.
Na još jednu stvar se morao osvrnuti te se prisjetio jedne zgode.
- Za kraj, da se vratim na poruku “Ostani doma!”. Svojedobno sam vodio nekoliko opširnih razgovora s čuvenim meksičkim književnikom Carlosom Fuentesom koji mi je jednom zgodom kazao: “Osoba koja se najbolje, najudobnije osjeća u vlastitom domu (ili domovini) tek je nježni početnik. Osoba koja se svugdje osjeća kod kuće tek je nešto interesantnija i kompleksnija, ali jedino se savršenim čovjekom može nazvati osoba koja osjeća da je u progonstvu bilo gdje i svuda, uključujući tu i vlastiti dom (i domovinu).”