VEDRAN STOJANOVIĆ Nadbiskup Beccadelli Grad uspoređuje s prepunom košnicom u kojoj se odmoriti mogu jedino oni koji imaju neki posjed izvan Grada

Nakon predavanja Ariane Violić-Koprivec o talijanskim doseljenicima u Dubrovniku između 1808. i 1914., doktorand na poslijediplomskom studiju „Povijest stanovništva“ Vedran Stojanović održao je u Glazbenoj dvorani Kneževa dvora predavanje „Dubrovnik u pismima nadbiskupa Lodovica Beccadellija – između nostalgije i prijezira (1555. – 1560.)“. Prije početka predavanja, okupljenima se obratio dubrovački slikar Ivo Grbić koji se prisjetio kako je Glazbena dvorana prije služila za koncerte i razgovore sa članovima Dubrovačkog simfonijskog orkestra. Pokazao je fotografiju od 21. siječnja 1966. koja prikazuje članove Orkestra i slavnog slovenskog dirigenta, maestra Antona Nanuta.  

- Kada sam razmišljao o odabiru teme za ovo predavanje želio sam da bude u određenoj mjeri aktualna, to jest da neki njezini aspekti budu razumljivi i bliski i u suvremenom dubrovačkom kontekstu. Izbor je pao na Lodovica Beccadellija koji je sasvim sigurno najzvučnije ime u plejadi dubrovačkih nadbiskupa. Razlozi za takav odabir su višestruki. Najvažniji razlog, bez sumnje je opsežna prepiska koja gotovo da je bujala u vrijeme njegove službe u Dubrovniku i koja se često, ali ponekad i neizravno dotiče nekih nama zanimljivih, svevremenih i određujućih aspekata dubrovačke povijesti. Drugi razlog je činjenica da se radi o strancu, a izvještaji i slike koje su stranci stvarali, osim što su počesto bile intrigantne, bile su i neophodne za stvaranje ispravne slike o nama samima čime se uostalom bavi čitav jedan smjer unutar znanosti o književnosti – imagologija. Beccadelli pritom ne pripada onom tipu stranaca kao što su bili kancelari, učitelji ili pjesnici, između kojih valja izdvojiti primjerice Gian Maria Filelfa, Didaka Pira, pa i Filipa de Diversisa koji su nam ostavili previše uljepšanu sliku Dubrovnika kao o mjestu posvemašnjeg savršenstva, koja je, iako nam laska, često rezultat nekih sasvim drugačijih autorovih pobuda koje nam ostaju skrivene ili koje ne želimo razumjeti. Beccadelli pak nije imao razloga hvaliti Dubrovnik iz razloga jer u njega nije niti želio doći, niti mu je on pružao zaštitu, već ga je Beccadelli, naprotiv izuzetno kudio, naglasio je Stojanović na samome početku svog izlaganja. 

BORAVAK U DUBROVNIKU KAO MJESTO ISKUŠENJA I PREISPITIVANJA

Beccadellijeva prepiska sadrži i opsežan dio nastao u vrijeme njegova boravka u Dubrovniku od 1555. do 1560.

- Beccadellijev boravak i odnos s Dubrovnikom ne može se razumjeti bez poznavanja događaja koji su neposredno prethodili njegovom imenovanju na nadbiskupsku dužnost 1555. godine. Sredinu 16. stoljeća obilježila su nastojanja za institucionalnom reformacijom Katoličke crkve, a posljedično i Rimske kurije, pa je i to bio jedan od razloga zašto je papa Pio III. 1545. godine sazvao Tridentski sabor. Beccadelli se svrstao u red takozvanih reformista, ali smrću pape Pia III., Julija III. i kasnije Marcela II. s kojima je prijateljevao, Beccadelli zajedno s ostalima iz tog reformističkog kruga pada u nemilost novog konzervativnog pape Pavla IV. (Pavao IV. je onaj papa koji je naredio oblačenje golih likova prikazanih u Sikstinskoj kapeli koje je izradio Michelangelo Buonarroti, blizak Beccadellijev prijatelj, što ocrtava koliko je Beccadelli uistinu bio pogođen izborom novog pape na svim planovima). Trenutno je smijenjen sa svih odgovornih funkcija u Rimu i imenovan dubrovačkim nadbiskupom što je Kurija očito smatrala sofisticiranim načinom kazne, ali sasvim je jasno da se to neželjeno progonstvo za Beccadellija kasnije pokazalo dobrim jer su, primjerice, njegovi prijatelji kardinali Giovanni Morone i Reginald Pole, isto tako pripadnici reformista,vrlo brzo pali u nemilost novog pape i bili predmet inkvizicije, a Morone je čak odležao dvije godine u zatvoru. Beccadelli je vrlo vjerojatno toga bio svjestan jer u pismu Francescu Vargasu tri mjeseca prije dolaska u Dubrovnik stoički zaključuje kako je njegova nova dužnost djelo Božje providnosti. U istom pismu već se naslućuje kakav će biti njegov odnos prema Dubrovniku jer jasno odskače opaska o tome kako je najveći problem njegovo udaljavanje iz Italije. Boravak u Dubrovniku tako postaje mjesto iskušenja, preispitivanja i nastojanja za što skorijim povratkom u domovinu. Čitav njegov odnos s Dubrovnikom kojega prikazuje kao neciviliziranog, zatucanog, tuđeg, stranog, dalekog, nerazumljivog sazdan je od niza kontrasta, drugi pol koji je gotovo uvijek smješten na zapadnoj obali Jadrana, ističe Stojanović.

TEŽAK NADBISKUPSKI POLOŽAJ

Talijan rodom iz Bologne bio je prvi nadbiskup od 1490. koji je zaista boravio u Dubrovniku.

- Beccadelli je stigao u Dubrovnik i na traženje samih Dubrovčana koji više od šezdeset godina nisu imali nadbiskupa koji je boravio u Gradu. Naime, tek će Tridentski sabor ukinuti praksu naslovnih biskupa koja je do tada bila česta, posebice u zabačenim i nesigurnim biskupijama. Ipak se čini kako želja Dubrovčana nije bila do kraja iskrena jer će se kasnije pokazati kako Beccadelli nije uspio provesti niti jednu reformu koju je promovirao u to vrijeme prekinuti Tridentski sabor. Ta neiskrenost još je jasnija ako se zna da su za vrijeme odsustva nadbiskupa  njegovi poslovi prelazili na kanonike koji su od polovice 15. stoljeća birani isključivo iz redova vlastele, pa su na taj način crkveni i državni poslovi postali još čvršće uvezani. Otpor prema crkvenim reformama koji je pružala dubrovačka država jasno pokazuje koliko je bio težak Beccadellijev nadbiskupski položaj u Dubrovniku i zašto je takoreći jedva čekao da iz njega ode. Svo osobno i profesionalno nezadovoljstvo očituje se u raznim aspektima ugrađenima u njegovoj bogatoj prepisci, istaknuo je predavač.

Beccadelli je u Dubrovniku 1555. dočekan sa svim počastima, ali je naišao na dvije prateće teškoće. 

- Prvi problem koji susreće i koji će neprestano naglašavati za čitavo vrijeme boravka u Dubrovniku je klima. Kao svojeg najvećeg, gotovo amblematskog neprijatelja više puta spominje šilok koji će ga čitavu prvu zimu njegova boravka u Dubrovniku držati prikovanoga za krevet. Silna vlaga i dugotrajna kiša koju šilok sa sobom nosi, prema Beccadellijevim riječima, može izdržati samo netko tko ima slavensku snagu, a svi došljaci pate kao što i on pati. Ta razlika u klimi u odnosu na Italiju čini ga slabim i razdražljivim. Dubrovačku zimu kojom vlada šilok već prve godine zamjenjuju velike vrućine koje Beccadelli jednako teško podnosi. Te prve godine spas pronalazi u ljetnikovcu svojeg prijatelja i jedinog oslonca Dživa Marinova Gondole u Gružu, odakle je mogao redovito obavljati poslove. Primjećuje da su oni koji ne posjeduje ljetnikovac osuđeni trpiti nesnosne vrućine u Gradu koji uspoređuje s pećnicom, objasnio je predavač.

Nakon što je izgradio i uredio ljetnikovac na jednom od nadbiskupskih posjeda na otoku Šipanu, ljetne mjesece počeo je provoditi na Šipanu. Slikara i svećenika Pellegrina Brocarda zadužio je za uređenje zidova ljetnikovca.

- Drugi vrlo važan problem koji je mučio Beccadellija bio je jezik. Naime, navodi kako ne razumije slavenski jezik kojim govori većina stanovnika i da mu to pričinja veliki problem jer od pet puta, četiri puta mu je potreban tumač. Primjećuje kako samo vlastela priča talijanski i to isključivo muškarci, dok žene govore samo slavenski i uopće ne komuniciraju sa strancima. Nerazumijevanje jezika mora da je bilo izuzetno frustrirajuće za jednog nadbiskupa, koji je u isto vrijeme bio i jedini župnik u Gradu i u biti zadužen za dušobrižništvo (cura animarum) i koji je svakodnevno morao komunicirati sa svojim stadom. S istim se problemom i 200 godina ranije susretao dubrovački kancelar Giovanni Conversini (Ivan Ravenjanin) i to mu je uzrokovalo velike neugodnosti jer se jedino preko tumača mogao obraćati ljudima koji su mu bili potrebni. Kao i klima, tako kao da se i jezikurotio protiv Beccadellija, pa rezignirano zaključuje da ako netko želi živjeti u takvoj zemlji mora se tamo roditi ili doći jako mlad jer se radi o jednom potpuno „drukčijem svijetu“ - kako ga često naziva, kazao je Stojanović.

JADAN I UZAK GRAD SA STISNUTIM KUĆAMA I PUN SJETE

I prije samog dolaska u Grad, Beccadelli je formirao čvrst stav o Dubrovniku, a sve dubrovačke pojave uspoređivao je s onim talijanskim. Dao je i opsežne opise Grada, ali i njegove okolice.

- Čitavo njegovo viđenje Dubrovnika i dubrovačke zemlje počiva na višestrukim kontrastima, pa se u pismima često provlači i arhetipska razlika između grada i okolice. Tako je Grad uvijek lijep, uljuđen i uglađen, dok je okolica samo kamenjar i more, negostoljubiva, pusta, neplodna, u kojoj rađa jedino vinova loza i koja ne uspijeva prehraniti pučanstvo Republike, što često dovodi do nestašica i gladi. Tek tu i tamo može se pronaći pokoja mala zelena i pitoma uvala. Uspoređujući je s plodnim predjelima Toskane i Emilie Romagne, dubrovačka okolica čini mu se kao barbarska zemlja i ponovno toliko neshvatljivo različita. Protekom vremena Beccadelli nije znatnije promijenio svoj pogled na dubrovačku okolicu koju je prema vlastitom priznanju intenzivno obilazio, ali se počelo događati nešto sasvim drugo. Nakon početnog blagonaklonog gledanja na gradski prostor, protekom vremena slika se počinje kvariti. Grad vidio kao jadan, uzak, sa stisnutim kućama, pun sjete i što je možda najvažnije - malen. Pred sam kraj boravka, u pismu opatu San Saluta u Rim iz 1558. godine, navodi da je grad poput kaveza za ptice u kojem su zatvoreni i mogu samo gledati vojske koje prolaze. Na jednom drugom pak mjestu Grad uspoređuje s prepunom košnicom u kojoj se odmoriti mogu jedino oni koji imaju neki posjed izvan Grada. Općenito gledano, Beccadelli je točno uočio skučenost grada i čitavog prostora Republike koju je većina stranaca koja je boravila i prolazila kroz Dubrovnik namjerno ili slučajno zanemarivala, često stvarajući sasvim drukčiju sliku. Slike kaveza i košnice ne reprezentiraju toliko činjenicu da je grad malen, već upravo skučenost i određenu razinu ograničenosti u kretanju uzrokovanu specifičnim geografskim položajem Dubrovnika koji je odredio, određivao i do danas određuje čitav etos grada, rekao je Stojanović.

Nadbiskup je zapisao i svoju percepciju mora.

- Nasuprot prostornoj skučenosti, leži pak koncept slobode, koji kao da je često služio da bi ublažio stvarne probleme grada i Republike, a koji se i danas često nepromišljeno nastavlja presti mitskim nitima. Beccadelli u svojoj prepisci slobodu zamjenjuje sigurnošću, pa navodi da u Gradu kao i obično uživa u najsigurnijem mogućem miru, unatoč tome što ih Turci okružuju sa svih strana. Pritom je zanimljivo i to da Beccadelli niti na jednom mjestu more nije poistovjetio s nekim vidom slobode i povezanosti s ostatkom svijeta. Razlog tome je ponovno osobno iskustvo naporne i duge tridesetsedmodnevne plovidbe po valovitom moru prilikom dolaska iz Ancone u Dubrovnik. Tako Beccadelli moru uvijek pridružuje epitet opasnog i olujnog i povezuje ga sa šilokom, a tek jednom na njega gleda blagonaklono kada opisuje pogled iz svojeg šipanskog ljetnikovca, što još jedanput dokazuje koliko pozadinski osobni doživljaj upravlja stvaranjem percepcije – ovaj put pozitivne.

Negativno mišljenje temeljilo se i na zateknutom stanju dubrovačke crkve.

- Još jedna negativna konotacija koju za Beccadellija ima izvangradsko područje Dubrovačke Republike očituje se u pridavanju ljudima značajki zemlje. Tako je za Beccadellija slavensko stanovništvo u prvom redu sirovo i tvrdo kao kamenjar. U početku o ljudima daje tek općenite napomene, kao na primjer da mu se čini da ljudi općenito nisu zli, da vole lijepo, da su posvećeni i dobri katolici. Očito je da je Beccadelli sliku o ljudima jednim dobrim dijelom stvarao upoznavajući svećenstvo kojem je bio nadležan, a s obzirom da ga je zbog više razloga smatrao neukim, s vremenom takvim počinje smatrati i čitav puk. Smatra da je svećenstvo škrto i bez imalo milosrđa. Navodi kako se u Dubrovniku sve stvari običavaju gurati pod tepih, kako su ljudi često darežljivi na riječima, ali i da prava djela gotovo uvijek izostaju. Naravno da i u ovom segmentu nije izostala napomena o tome kako su ljudi ovdje toliko različiti od većine ljudi s kojima je do sada bio u kontaktu te kako je čitava zemlja dubrovačka zaogrnuta velom sjete, jasan je bio Stojanović.

PRIHVAĆEN OD DUBROVČANA

Koliko god Beccadelli nije prihvaćao odlike dubrovačke sredine, Dubrovčani su prilično dobro reagirali na svog novog nadbiskupa.

- Beccadellijeva dubrovačka epizoda bila je snažno obilježena nostalgijom i sjetom. Prijezir koji je iskazivao prema Dubrovniku ne proizlazi niti isključivo iz njegovih osobnih problema i nedaća, već tu postoje i poprilično jasne natruhe prijezira koji nije nepoznata pojava kod osoba sa zapadne obale Jadrana koje su dolazili u kontakt onom istočnom. Beccadelli na više mjesta eksplicitno govori o tome da se nalazi u barbarskoj zemlji u koju nitko tko ne mora ne bi trebao dolaziti. Iako piše da se u Francuskoj nastojao ponašati kao Francuz i da se sada dok je u Dubrovniku nastoji ponašati kao Slaven, na jednom drugom mjestu kaže da se unatoč tome što se nalazi u slavenskoj zemlji ne bi trebao ponašati kao barbarin. (…) S druge pak strane, iz Beccadellijevih pisama nije moguće zaključiti da je bio neprihvaćen od strane Dubrovčana, što je i razumljivo ako se općenito promatra odnos Dubrovčana prema strancima u srednjem i novom vijeku. Može se jedino govoriti o tome da nisu bile prihvaćene njegova nastojanja za reformama, ali nema govora o tome da nije bio prihvaćen iz razloga što je bio stranac. Beccadelli je imao tu nesreću da se našao u Dubrovniku u vrlo nezgodnom razdoblju, u kojem se već nazirao smjer reformi koje je inicirao Tridentski sabor, a koje će i u Dubrovniku dovesti do unutarnjih političkih poremećaja. Sve navedeno gotovo da se sažimlje i u dvama sonetima koje je Beccadelli iz Dubrovnika uputio prijatelju Michelangelu Buonarrotiju. U njima nastoji prikazati svu težinu i složenosti dužnosti koju je preuzeo te svoju prekarnu poziciju, istaknuo je predavač.

Na kraju je doktorand jasno poručio:

- Koliko god da je bio pristran u obuzetosti vlastitim problemima i zaslijepljen ustaljenim predrasudama, Beccadelli je ipak precizno i točno istaknuo neka mjesta na koja i danas nailazimo i na kojima se nalazimo, zaključio je Stojanović sedmo u nizu predavanje organiziranog u sklopu zajedničkog edukativnog projekta Dubrovačkih muzeja i Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku.

Glasnogovornica Dubrovačkih muzeja Julijana Antić Brautović najavila je sljedeće, ujedno i posljednje predljetno edukativno predavanje koje će 8. svibnja na istome mjestu održati Zdenka Janeković Römer, a tema je Orlando. Bit će to i uvertira za središnju izložbu Dubrovačkih muzeja koja će biti otvorena koncem kolovoza. bLu