Dvije i pol do tri tisuće fotografija
- Kulturno-umjetničko društvo Putniković 2016. izdalo je knjigu ”Bijeli maškari Putnikovića”. To je zapravo monografija o jedinstvenom pokladnom običaju ophoda bijelih maškara po guvnima zaseoka Putnikovića, Tomislavovca i Dubrave. Kako sam istraživala taj običaj i skupljala materijale, tijekom tog projekta vidjela sam koliko ima vrijednih, crnobijelih fotografija u albumima naših sumještana i bilo mi je šteta da ih ljudi jednostavno ne vide – rodila se ideja za monografiju. Naime, te fotografije stoje u ladicama, škafetinima, škrinjama, albumima, kutijama, pitanje je zapravo koliko ih često vlasnici pogledaju unutar slobodnog vremena iste obitelji. Projekt teče već pune četiri godine uključujući i ovu, započinje Vitković koja je inače završila poduzetništvo u turizmu, a istraživanje vjerovanja, običaja, starih slika, predmeta, priča njezinog kraja je isključivo njezin hobi.
Nakladnik je KUD Putniković, a uredništvo je vodstvo KUD-a.
- Obišla sam sve kuće u Putnikoviću, Tomislavovcu i Dubravi na način da bi s domaćinima dogovorila individualni sastanak. Naravno, pitala bih ih jesu li voljni pokazati svoje slike i zajedno smo birali najkvalitetnije i najbolje. Objašnjavali bi mi tko je na slici, a ja bih bilježila. Tu je bilo dosta situacija kad ni sami vlasnici fotografija nisu znali reći tko je na slici. Dakle, uglavnom sam kontaktirala ljude srednje dobi, između 40 i 65 godina, dakle, oni su djeca prikazani na crnobijelim fotografijama. Pričali su mi tko je na tim slikama: to su bili njihovi očevi, majke, bake, djedovi, prabake, pratetke i daljnja rodbina, njihovi prijatelji, njihove simpatije, tako da je to dosta zanimljivo. Na početku knjige sam se morala ograditi o vjerodostojnosti prepoznatih ljudi s napisanim imenima, prezimenima i nadimcima jer ni sami mještani ponekad nisu bili sigurni tko su osobe na fotografiji, objašnjava Vitković.
Nakon prikupljanja, trebalo je pristupiti selekciji jer monografija donosi najuži izbor - 850 fotografija.
- Skupila sam između 2,5 do 3 tisuće fotografija! Svaku je trebalo skenirati, popisati i obraditi. Kad je došlo do grafičke pripreme, u startu je više od pola njih otpalo jer su bile loše kvalitete, mutne, premale, prevelike ili iste. Prije se događalo da bi se neka osoba u Americi slikala, napravila bi 20 fotografija te bi ih poslala susjedima, prijateljima i rođacima tako da bih, recimo, istu sliku nalazila gotovo kod svih kuća. Primjerice, pisalo bi: ”Pozdrav iz Amerike” i onda bi cura ili mladić iz Amerike svima poslali po fotografiju tako da bi svaka kuća imala istu. Gledali smo da svatko podjednako bude zastupljen, neke su bile manje kvalitetne, ali su bile bitne zbog onog što prikazuju pa sam ih morala ubaciti. Raspored slika prati raspored kuća po zaseocima: od Zaradeža pa Balanovića, Đuračića, Baračevića, Pečkovića, Prisoja, spušta se u novi dio Putnikovića, a onda ide Tomislavovac, Ivušići, Kozoruskovići, Vukotići, a onda idemo u Dubravu, najprije Gornja pa Donja, navodi autorica teksta i začetnica same ideje.
Rad na fotografiji nije bio samo vremeplov, nego i putovanje po zemljopisnim širinama i duljinama.
- Imamo jednu obitelj iz Argentine, imamo slike iz Čilea, SAD-a, a imamo ih dosta i iz Australije. Naši su ljudi tako na tri-četiri fotografije zabilježili prvi snijeg u Australiji koji su doživjeli na tom kontinentu. Imamo sliku prvog vuka ubijenog na Pelješcu ili slike grobova koji više ne postoje, znači, stari nadgrobni spomenici su srušeni kako bi se napravili novi. Imamo vizure mjesta kojih se ljudi teško prisjećaju. Dakle, kad nije bilo puta, nije bilo vinarije, nije bilo doma, nije bilo nogometnog igrališta. Crkva se obnavljala, bilo je puno više svijeta, procesije su prikazivane kao nepregledne kolone ljudi. Knjiga je skup fotografija koji može biti potpuno novi izvor istraživanja. Na primjer, u nas se slavi Gospa od Karmena 16. srpnja, svake se godine nosi kip i bude procesija oko mjesta. Kad sad vidite fotografije iz 1930-ih godina, ljudi su u dugim rukavima, gospođe imaju marame na glavi, duge košulje, čak i čarape na nogama jer je bilo nepisano pravilo da se nijedan dio kože ne vidi. Kad pogledate tu sliku, imate osjećaj kao da je crna zima, a oni su iz nekakvog respekta prema svecu, prema Gospi, prema velikom danu nosili te fine košulje, crne hlače, a sad je to nama nešto potpuno strano, drugačije. Pored toga imamo sliku gdje naša gospođa nosi nošnju kakvu mi danas nosimo prilikom izvođenja polke. Imamo prizore ribanja, perušanja kokoši, lova, ribolova, pranja crijeva, vršenje žita u guvnu, plesa, okupljanja, procesija, klanjanja, sve su to scene iz života koje je netko vrijedno zabilježio i to su vrlo vrijedne fotografije, otkriva Vitković.
Fotografije su dijelovi cijelog jednog mozaika sastavljenog od brojnih desetljeća.
- Najstarija fotografija je iz 1894., a najmlađa dolazi iz 70-ih godina prošlog stoljeća. Najstarija fotografija prikazuje obitelj, muža, ženu i dvoje djece, našega čovjeka koji je otišao živjeti u Argentinu. Problem je što je malo fotografija datirano. Bilo je fotografija koje su nosile svoju poruku iza, bilo je tu ljubavnih, sentimentalnih, domoljubnih, svakakvih poruka... Najviše emocija probudile su mi fotografije koje prikazuju vizure sela i vizure uvala. Dakle, te uvale su prije imale mrkijentu, masline, stare kamene kuće odnosno stare magazine... Sad su to sve kuće, izgrađeno je, dakle one su potpuno izgubile svoju vizuru. Također, sela - svaka je kuća imala krov, sad kuće nemaju krova. To je doslovno pokazatelj brzog protoka vremena, te surove prolaznosti života. Svaka fotografija, svaka osoba priča svoju priču, dodaje sugovornica.
Mještani su slali i fotografije s ratišta.
- Imamo niz fotografija koje prikazuju naše ljude u vojsci. Neke su iz mornarice, neke iz austrijske vojske, doslovno iz svih mogućih vojski, svih političkih opredjeljenja, a to se sve vidi po odorama. Upravo te fotografije prikazuju kako su naši ljudi bili dosta aktivni i u tom dijelu, govori Vitković.
Dobra reakcija mještana
Vitković je svojom posvećenošću napravila svojevrsni spomenar mjesta.
- Nisam projektu prišla sa stručne i znanstvene strane jer bi to puno više trajalo, ovo je laički složeno. Fotografije su došle od ljudi, a ova se knjiga vraća ljudima. Nema nekog znanstvenog spektra, stručnog stajališta. Recenzenti su gospar Ivica Kipre, viši kustos Etnografskog muzeja u Dubrovniku i gospar Igor Goleš, kolekcionar poznat po knjizi ”Pozdrav iz zaboravljene Dalmacije”, dakle, najveći sakupljač starih razglednica Dalmacije. Dakle, u tom dijelu sam spojila struku i čovjeka koji ima sličan hobi kao ja, zaljubljenik je u razglednice, dosta ih je skupio i pretočio u opsežnu knjigu ”Pozdrav iz Dalmacije”. S druge strane, imamo, jako dobru suradnju s Etnografskim muzejom u Dubrovniku i s gosparom Ivicom Kipre i počastili su nas s jako dobrim recenzijama upravo upućujući na to da je to jedan skroman rad isključivo od lokalne vrijednosti, napominje Vitković.
Reakcije mještana kretale su se između oduševljenja i skepse.
- Fotografije su nečije uspomene, intima, obiteljska stvar, trebalo je znati pristupiti ljudima da ti otvore takvu jednu kutiju uspomena. Dosta dobro sam to iskomunicirala s njima, neki su bili plašljiviji pa su dali koju sliku manje, pa bi onda, kad bi vidjeli što radim, rekli: ”A našla sam još nešto...” pa bi tako 'našli' još jedno 40 komada slika! Bilo je nekih koji su široke ruke davali, čak i slike u boji. Ljudi su jako dobro reagirali, povratna informacija bila je odlična, a ljudi nestrpljivo čekaju knjigu, vesele se i zapravo oni nisu ni svjesni kako će dobro djelo ispasti zahvaljujući upravo njima jer da oni nisu dali fotografije, ove knjige ne bi ni bilo, naglašava Vitković koja apelira da oni koji imaju fotografije da ih čuvaju za eventualno drugo izdanje monografije ili kako bi se izradila baza fotografija.
Dvije osobe su dale poticaj.
- Meni su uzor bila dva vrijedna čovjeka, to je bio Boris Cvjetanović koji je knjigom ”Fotografije iz škafetina” prikupio stare fotografija Žuljana i napravio prezentaciju u Žuljani. To je izazvalo oduševljenje u mjestu! Imam tu knjigu i ona mi je bila jedan odličan uzor. Pored toga, nešto suvremeniju verziju dao nam je Damir Lozina koji je strastveni sakupljač starih fotografija iz Janjine i okolice. On skuplja fotografije mjesta i stanovnika, događanja Janjine i okolice i objavljuje ih na Facebook stranici ”Stare fotografije Janjine”. To su albumi, to su tisuće fotografija, to je toliko vrijedno, ali nije svima Facebook dostupan. Onda se dogodilo ”Zavirimo u prošlost”. Pored toga što prati redoslijed zaseoka, monografija ima i tematska poglavlja: crkvene svečanosti gdje sam prikazala procesije, krizme, vjenčanja i pričesti, imamo i igranje nogometa, nekoliko crnobijelih fotografija koje prikazuju početke nogometa ovdje. Imam đačko doba... Dakle, kako smo imali tu školu, imali smo dosta zabilježenih fotografija iz đačkog doba. Muškom dijelu publike ćeposebno zanimljivo poglavlje o koje prikazuje prva vozila u mjestu, kazuje Vitković te ističe prvi zabilježeni Fiat 1300, a slika je nastala tijekom 60-ih.
Knjiga je tiskana, a stigla je u Putniković. Na kraju treba istaknuti zahvale.
- Bez podrške svih članova KUD-a ovo djelo definitivno ne bi vidjelo svjetlo dana. Knjigu su sufinancirali Dubrovačko-neretvanska županija, Općina Ston, Poljoprivredna zadruga Putniković i niz drugih donatora i sponzora. Dosta smo novaca prikupili putem natječaja za donacije i javnih poziva te ovim putem svima zahvaljujem. Također, zahvaljujem svim ljudima koji su bili uključeni u nastanak knjige – od lektorice i korektorice Ivane Oraić Rabušić te recenzenata Ivice Kipre i Igora Goleša te svakako grafičkom dizajneru Mladenu Stipanoviću. Najveća zahvala ide ljudima koji su ustupili fotografije, ističe Vitković te nastavlja:
- Pripremamo povoljan momenat za promociju, ali sve ovisi o epidemiološkoj slici naše općine. Nastojat ćemo organizirati skromni događaj u skladu s epidemiološkim mjerama sa suglasnošću županijskog Stožera. Knjiga će od sredine studenog biti dostupna u Putnikoviću u Domu vinarske tradicije i u trgovini Poljoprivredne zadruge Putniković. Prilikom promocije knjige bit će i premijera filma ”Zavirimo u Putniković”. Radi se o kratkom filmu u trajanju od 4 minute koji prikazuje što sve Putniković ima. Prikazane su masline, loza, vino, snimke sela i uvala napravljene dronom, tradicijska hrana, djelovanje NK Putniković, DVD Putniković, boćanje, boćarska dvorana, Dom vinarske tradicije, Poljoprivredna zadruga Putniković, lovci, sakralni objekti, špilje, lokve te na koncu i KUD Putniković sa svojim bijelim maškarima. To je još jedno vrijedno djelo u kojem su sudjelovali mještani svih uzrasta i koji može promovirati Putniković na svim događanjima, zaključuje na kraju.