U Saloči od zrcala održana je književna večer „Tragom Milana Milišića“ posvećena dubrovačkom pjesniku, prevoditelju, književniku, novinaru i dramaturgu koji je kao prva civilna žrtva rata život tragično izgubio prije točno tri desetljeća. Bila je ovo i večer dvostruke obljetnice jer se 6. srpnja ove godine navršilo 80 godina od Milišićeva rođenja. Okupljene je pozdravila i sudionike večeri predstavila djelatnica Dubrovačkih knjižnica Marjana Leventić koja je naglasila da je Milišić bio „čovjek koji je volio ovaj grad i čovjek koji je volio život“.
Na početku je u ime organizatora, nekoliko prigodnih riječi rekao predsjednik Društva dubrovačkih pisaca Boris Njavro.
- Prije pet godina smo imali večer posvećenu Milišiću kad se skupila jedna cijela garnitura njegovih poznanika, suradnik. Mislim da su u Knjižnicama stavili predivan naslov ove večeri „Tragom Milana Milišića“ i zaista, ovo što ćete večeras čuti su tragovi, tragovi jednog života, tragovi suradnje prijateljstva, tragovi poznanstva, tragovi zaljubljenog čovjeka u njegove pjesnike i jedna budućnost dubrovačke poetske riječi. Veliki lik Grada i slikar, Lukša Peko, a oni su zapravo bili ponajbolji prijatelji, svi mi drugi smo dolazili i prolazili, kad je Milan stradao odmah je tih dana rekao da je zapravo ubijen. Imao je 50 godina, tad je trebao krenuti njegov književni vrhunac, a opet nam je ostavio puno toga, a nama klincima tada iz „Lausa“ ostavio je jedan nevjerojatan stil života o kojemu možemo večeras pričati. Po meni je zapravo, u tim svim svojim tragedijama i svemu što je proživio i doživio, po meni je ipak bio najviše sām. I sam se borio i često su oko tih njegovih sudskih presuda obično neki njegovi znanci i suradnici nastavljali ono zbog čega je on kažnjen, malo nekad i ružno, ali život je učinio svoje, rekao je Njavro te nastavio:
- Uvijek je bio sām, kao jedna hrid, a njegove riječi o Dubrovniku su zapravo nevjerojatne, opisi tih malih ulica… Pazite kakav je bio prorok! Jedan dubrovački tjednik koji se dijeli besplatno objavio je jedan jako lijepi prilog o Milanu Milišiću. Pred sam rat trebao je ići u Italiju, zvao ga je nobelovac Josif Brodski, nešto se dogodilo i nije otišao. Da je otišao, vjerojatno bi bio živ još duže godina, da je ostao živ, vjerujem da bi danas bio baš vrhunski pjesnik, ali vjerujem da bi bio izuzetno kvalitetan kritičar svega što se ovih godina događalo kod nas. Vjerujem da bi putovao gdje god bi ga zvali i gdje god bi želja za putovanjem vodila njega i njegovu suprugu Jelenu, ali sam uvjeren da bi se uvijek vraćao u svoj rodni grad koji je stvarno obožavao.
- Prošle godine, prije točno godinu dana, Mario Kopić i njegov i naš mlađi kolega, novinar Vedran Salvia, objavili su jednu veliku knjigu od 300 strana u nas u Društvu dubrovačkih pisaca, a zove se „Protiv samorazumljivosti“ i cijela knjiga posvećena je Milanu Milišiću. Tu je Mario Kopić dao puno veći prilog i objavio sve svoje tekstove koje je pisao: o Dubrovniku, o kulturi u Dubrovniku, o Ljetnim igrama, o „Lausu“ i naravno, o Milanu Milišiću. Jedno od prvih izdanja Društva dubrovačkih pisaca koje smo objavili, bilo je te 2011. kad je bilo 20 godina od Milišićeve smrti, te godine se nitko nije sjetio da je 20. obljetnica smrti Milana Milišića, nitko u gradu nije reagirao, jedino je reagiralo Društvo dubrovačkih pisaca i to ovom knjigom koju je pripremio Vojo Šindolić, a knjiga se zove „Ulica koja će se zvati tvojim imenom“. Vojo je posvetio Milanu Milišiću, napravio je uvod i kraj i probrao je neke od Milišićevih najljepših pjesama.
Pokazao je Njavro neke originalne brojeve „Lausa“, recimo „Laus“ objavljen nakon što je Milišić dobio sudsko rješenje a nakon otkaza u dubrovačkom teatru, kopiju Milišićeve poeme „Kad je Bog stvarao Dubrovnik“ iz „Lausa“, ali i isječak iz „Književnih novina“ u kojima je negdje krajem 80-ih objavljeno osam Milišićevih poetskih radova. Podsjetio je Njavro da je Milišić bio toliki perfekcionist da bi se, da je živ, puno toga što se objavilo danas ne bi objavilo. Napomenuo je kako je prije par godina u „Literatu“ objavljen tekst Tee Rogić Muse iz Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža o jednoj Milišićevoj pjesmi te je to bilo tako dobro napisano da je pozvana na predstavljanje sabranih djela Milana Milišića u Beogradu. Pročitao je Njavro pjesmu „Učim svoju majku da hoda“.
Pjesnik, prevoditelj i slikar Vojo Šindolić podijelio je s okupljenima neka svoja sjećanja.
- Žao mi je što večeras nema malo više Milanovih svjedoka koji bi imaju isto godina kao Milan. Kao puno stvari u životu, moje i Milanovo poznavanje bilo je sasvim slučajno. Kao gimnazijalac drugog razreda gimnazije 1972./73. objavio sam neke pjesme u gimnazijskom listu, a Srećka Betica Sršen upravo je tada došla raditi kao profesorica u Gimnaziji i ona je to dala Milanu i njemu se to još više svidjelo pa je to objavio u „Lausu“, a upoznali smo se u rujnu 1973. Naravno, drugi razred Gimnazije sam pao, treći sam jedva prošao, 1974. prvi put se u Dubrovniku pojavio Danilo Kiš i uz Milana sjajno smo se sprijateljili. Davne 1973., na Dan Republike, Milan mi je darovao svoju prvu zbirku, a onda smo se počeli svakodnevno viđati, družiti, razgovarati o poeziji u dubrovačkim betulama, ostajati do jutarnjih sati… Doslovno smo se svakodnevno i svakonoćno družili, ali to su neke naše intimne priče i dijelovi života koji ostaju zauvijek.
- Naravno, Milan je bio sjajan, izvanredan pjesnik kakvih se teško može naći na ovim prostorima, voljeli su ga i cijenili velikani: Ivan Slamnig, naš zajednički dragi prijatelj Danijel Dragojević i mnogi drugi… On se 1974. toliko angažirao oko mene da je to iz današnje perspektive gledano zapanjujuće. Davne 1975. Milan je napravio fenomenalan crtež za zbirku mojih prvih pjesama koja se trebala zvati „Lakih nogu naokolo“. Kad je njegova druga žena, akademska slikarica Jelena Trpković, vidjela crtež, ostala je zapanjena. Dok smo živjeli u Dubrovniku, Milan i ja smo se svakodnevno viđali, a zadnji put sam ga vidio 1987. Družio sam se tada s Milanom i Danilom i nisam mogao ni zamisliti da će dvije godine poslije toga susreta Danilo Kiš biti mrtav, a jedva još dvije godine poslije toga i Milan Milišić. Tako da mi na jedan sveti, prijateljski način puno nedostaju kao stari prijatelji. Budući da je bio sjajan pjesnik, Milan je mogao predvidjeti sve što će se dogoditi, ali da će biti toliko ludo i strašno, čak ni on kao pjesnik nije mogao zamisliti, rekao je Šindolić te usput otkrio kako mu je Milišić u alkoholiziranom stanju Spačekom dvaput prešao preko noge, ali je prošao bez ikakvih ozljeda.
Šindolić je pročitao dvije Milišićeve pjesme „Molitva svetog Vlaha“ i „Stihovi za pomirenje“, ali i svoju pjesmu posvećenu Milišiću. Izrazio je žaljenje što više među živima nije veliki Milišićev prijatelj Tonko Maroević. Uključio se Njavro koji je iznio zanimljivost kako je Milišić išao u srednju školu s gospođom Dragom, suprugom Tomislava Šuljka. Profesorica hrvatskog jezika i književnosti i pjesnikinja Barbara Klepić pročitala je Milišićevu pjesmu „Ulica koja će zvati mojim imenom“ te jedan svoj poetski rad.
- Milan Milišić je suvremen, vrijeme niti trendovi niti bilo što, što se zbiva ne može umanjiti njegovu vrijednost niti snagu njegovih stihova. Definitivno, s ljubavlju ga čitamo, izučavamo, te slike vrlo su žive i intenzivne. Senzibilitet i ljubav prema Gradu, sve ono što vidi, osjeća i primjećuje itekako je živo. Njegov trag je neizbrisiv, a večeras hodamo tim tragovima, izjavila je Klepić odgovarajući na pitanje kako na Milišića danas gledaju mlađe generacije.
Glazbeno je večer na gitari uveličao i Ivan Cikatić aka Galaktički Vapaj koji je naglasio kako je veliki obožavatelj Milišićeva lika i djela te je neke stihove velikog pjesnika i uglazbio.