STANKO IVANKOVIĆ Uvijek sam volio biti odmetnik, desperado u sjeni koji bježi od onoga što svi rade!

Prošlo je više od tri desetljeća otkako je dubrovački slikar Stanko Ivanković imao prvu izložbu, a isto tako, prošlo je i više od 6 mjeseci otkako je imao svoju posljednju izložbu. Nije netko tko se na likovnoj pa i medijskoj sceni nameće, nego se skromno drži postrani. Kontemplira, propituje i razmišlja o svom likovnom izričaju, ali i neprestano stvara. Dosad je imao više od 10 samostalnih izložbi, član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika Dubrovnika, djelatnik Umjetničke galerije Dubrovnik, a rado se odazvao na poziv za razgovor za Dubrovački.

SUVREMENA SITUACIJA

Kako i kad Vam se slikarstvo nametnulo na životnom putu?

Ako uopće govorimo o likovnoj umjetnosti ili o potrebi za likovnim izražavanjem, ona se desila spontano, ona je mene 'zatrefila' po rođenju. Ona se rodila sa mnom i ta je sklonost vrlo rano došlo do izražaja, u najranijem djetinjstvu: volio sam nešto 'šarati' po bilo kakvim površinama po kojima se moglo šarati... Imao sam možda oko tri godine kad je majka, odlazeći u trgovinu, pitala mene i sestru što da nam donese, sestra je tražila bombone, a ja bilježnicu i olovku. Čuđenju nije bilo kraja jer se pitala što će mi to kad nisam znao ni pisati?! Majka mi je donijela bilježnicu i počeo sam crtati. Vrlo rano nakon toga sam počeo te 'svoje' predmete trodimenzionalno prikazivati. Kasnije kad smo i gimnaziji radili tehničko crtanje i trodimenzionalno prikazivanje geometrijskih i drugih likova, čak sam pomagao nekim učenicima koji su imali problema s tim. Kasnije sam vrlo vješto crtao automobile.

Godine 1979. završili ste Školu primijenjenih umjetnosti u Splitu?

Upisao sam prvo gimnaziju i to mi se nije nešto naročito dopalo jer se tu upleo i sport kojim sam se počeo baviti kao gimnazijalac, počelo je to s boksom.... Kasnije sam se vrlo brzo prebacio u splitsku Školu primijenjenih umjetnosti. Jednog dana su nam u školu došli ljudi iz Zavoda za profesionalnu orijentaciju, podijelili su nam nekakve testove i mi smo to ispunili. Ist ljudi došli su opet nakon dva tjedna ponovno i nas nekolicinu pozvali da dođemo u sam Zavod na dodatna testiranja. Nisam znao što znače te testovi, a nakon dodatnog testiranja opet su me pozvali i rekli su mi da imam izrazite sposobnosti slikovnog i crtačkog predočavanja stvarnosti i da ne bi bilo loše da upišem neku školu koja se bavi time. Rekao sam im da znam što bih upisao i da bih volio ići u umjetničku školu, ali majka mi ne da jer smatra da se od toga ne može živjeti i da bi mi bilo bolje da naučim popravljati televizije nego da se bavim time. Tražili su da dovedem majku i da razgovaraju s njom. Majka je došla, 'složili' su joj priču, ona je pristala i tako sam otišao u Split.

Jeste li pokušali upisati akademiju?

Prošao sam prijemni na Akademiji u Ljubljani, ali nikad nisam otišao jer su me počele zanimati neke druge stvari. Kad sam završio srednju umjetničku školu, već mi se glava napunila nekim idejama, bilo je tamo par profesora koji su za to zaslužni, jedan od njih bio je profesor Žuvela koji je kod me je potaknuo na razmišljanje što je umjetnost. Dotad sam mislio da umjetnost služi za proizvodnju nekog predmeta koji manje-više može biti dekorativan. Međutim, profesor Žuvela mi je objasnio da umjetnost može imati tu dekorativnu ulogu, ali njezin prvi zadatak jest da na novi način progovori o stvarima koje su aktualne ili zanimljive za umjetničko promatranje. Sjećam se njegovog plakata za operu Othello u Splitu, bio je to golemi plakat u boji koji je prikazivao centralni dio motocikla, motor s četiri cilindra, dio stroja. Objasnio nam je kao se stvari s nekim određenim simboličkim akcentom mogu kazati na nov način jer ponavljanje nečega što je nekad bilo, bilo bi, ukratko rečeno, kič. Mi ne možemo sebi dozvoliti da stvari prikazujemo načinima na koji su one već prethodno eksploatirane, prikazane i kao ideje potrošene.

Onda Vam je najveća vrijednost u umjetnosti inovativnost?

Inovativnost se može shvatiti kao tehnička inovativnost što nije moj način izražavanja. U tehničkom smislu ona je klasična: uljane boje, platno ili neka druga podloga, primjerice lesonit. Jedino bi se inovativnošću moglo smatrati taj fokus na koji usmjeravam pažnju, a to je ono što bi nazvali 'suvremena situacija', zanima me trenutačni život i njegove reperkusije, sve ono što se u društvenom smislu može smatrati suvremenim i što ta društvena situacija proizvodi u daljnjem kontekstu. Sve te situacije proizvode neke posljedice koje na nas manje ili više ostavljaju određeni efekat. U tom konceptualnom smislu bi se moglo govoriti o inovaciji, a u izvedbenom se isključivo vežem za klasičnu metodu.

Kako se nastavio Vaš slikarski put nakon srednje škole, spominje se pop-art, nadrealizam, hiperrealizam...?

Znao sam da ću se baviti slikarstvom, ali pošto nemaš nikoga iza sebe da ti kaže što bi bilo dobro, da ti nešto predloži, da te na neki način usmjeri, sâm sam eksperimentirao. Moj život je zapravo bio moj laboratorij. Kasnije sam shvatio da će umjetnici koji eksperimentiraju prije dobiti 'šamar' nego pohvalu, čak i u onom doslovnom smislu. Kroz povijest je poznato da su svi oni koji su se odlučivali na korak dalje, na korak drugačije, dobivali toljagu po leđima, to je gotovo bilo pravilo. Bila je jedna izložba u foajeu Kazališta gdje sam radio slike na temu svetaca, ali na način osamdesetih godina 20. stoljeća, dakle bio je rock u igri. Naslikao sam ih u farmericama, to je na neki način bilo elaborirano i kroz rock opere, ali sam htio vidjeti kako to funkcionira u slikarstvu i u dubrovačkom okružju. Isusa, Mariju Magdalenu i ostale svece i ranokršćanske učitelje uvukao sam u farmerice, majice s Mickey Mouseom i pustio sam ih da šetaju po Gradu. Sjećam se da je na tu izložbu došao jedan čovjek iz crkvenih krugova i bilo je stanovitog negodovanja, bilo je svakakvih komentara. Taj mi je pokušaj uzeo puno vremena jer mi je za takvu sliku trebalo puno vremena, ne možeš takvu sliku u takvoj realističnoj maniri napraviti za manje od dva mjeseca! Vidio sam da mi to uzima puno vremena, a ne donosi ono što sam očekivao pa sam stalno eksperimentirao s nekim drugim motivima, s nekim drugima situacijama koje su bile suvremene, služeći se klasičnom metodom jer mi je klasična metoda zakon.

Teško je biti slikar u Dubrovniku, a napraviti odmak od dubrovačkog kolorizma koji ima tako bogatu tradiciju. Što Vas se nije privuklo k njemu?

Nikad me nije zanimalo nešto što je već u dobroj mjeri eksploatirano. Dakle, što svi rade, ja neću, ja ću to raditi na drugi način! Dubrovački kolorizam je eksploatiran u nebrojenom mnoštvu primjeraka. Što se tiče autora koji su poznati ili manje poznati, svi rade na sličan, gotovo na isti način. Ne možeš jednu ideju do te mjere 'razvući' a da ona bude podjednako zanimljiva u svom početku kao što je sada, a izgleda da joj nema kraja.

Je li on potrošen?

Naročito s aspekta suvremene umjetnosti on je potpuno potrošen. Možda bi se na taj način mogla elaborirati neka suvremena tema, nisam razmišljao o tome, ali čini mi se da je on na stanovit način romantičan, liričan i da ne odgovara zahtjevima suvremenog trenutka.

Jeste li se onda, odbijajući dubrovački kolorizam, osjećali poput 'slikarskog odmetnika'?

Naravno da jesam. Uvijek sam volio biti na neki način odmetnik, lagani, u sjeni, desperado koji bježi od onoga što svi rade. Naravno, htio sam nešto drugačije, taj sukob s 'establišmentom' je na određeni način izazivao dvojako uzbuđenje: prvo što svaka konfrontacija izaziva uzbuđenje, a drugo, kao posljedica tog uratka, ti si izložen nožu kritike ili mišljenja. Obično se o nekoj novoj stvari, pojavi nitko ne izražava pohvalno ili malo tko jer se svi boje, svi čekaju da netko odradi taj postupak, parola glasi: "Neka ga prvo priznaju pa ćemo ga onda mi priznati!" Ili se nema dovoljno znanja da se inaugurira nova stvar ili nedostaje hrabrosti bez obzira na prisutnost znanja.

Koja je cijena tog odmetništva?

Očigledna. Prvi put mi je ruku na rame stavio Karaman i rekao mi da je dobro to što radim. Uspoređujući mene i jednog umjetnika koji se jako hvalio sa svojim umjetničkim sposobnostima, pohvalio me na vrlo neobičan način. Naime, rekao je tom drugom slikaru: ”Stani malo, Stanko je umjetnik po rođenju, a ti si umjetnik po htijenju, a to je velika razlika, nemaš ti njemu što reći!” On me podržao u tome što sam radio. Također, Slaven Tolj mi je na jednoj mojoj izložbi u Ranjini predložio da neke moje slike izložimo kod njega u Lazaretima iako je tadašnji moj ciklus tek bio u nastajanju. Prepoznao je tu suvremenu problematiku u mojim djelima pa sam poslije krenuo tim putem. Uvijek je ta suvremena problematika bila prisutna, ali ono što je kod umjetnosti specifično, onaj tko se bavi umjetnošću nikad nije siguran koliko je i da li je na dobrom putu pa je jedna noga malo naprijed, a druga bi malo u 'rikverc', boji se da ne pogriješi, da ne zaluta u nešto što možda neće dobro rezultirati. Dok god ne dobije obje ruke na ramenu kao podršku, čovjek se koleba.

ZANAT I TALENT

Koliko danas radite na slici?

Podjednako dugo kao prije. Radim to sporo zbog tehničke zahtjevnosti i zbog teme koju stalno propitkujem jer ta simbolika ne smije biti banalna, a ne smije biti ni pretjerano nerazumljiva. Problem sa suvremenom umjetnošću često je nerazumljivost, nužno je da čovjek napiše opis rada da bi ga netko razumio, a valjda bi po prirodi stvari čovjek, ako je dovoljno inteligentan, obrazovan i kulturan, po inerciji trebao shvatiti što je pisac htio reći. Jer, zamisli da pročitaš roman i sad ti netko drugi mora opisati što je pisac htio reći?!

Nedostaje li publike suvremene umjetnosti u Dubrovniku?

Očigledno! Problem s umjetničkom publikom je problem koji je star koliko i sama umjetnost, posebno otkako se umjetnost oslobodila zanatskog okvira. Prije su umjetnici bili zanatlije koji su dobro živjeli od svoga posla, ali se to nije smatralo umjetnošću. Međutim, otkako se likovna umjetnost smatra umjetnošću to je postalo područje u kome bi se rado htjeli istaknuti mnogi ljudi: i oni koji imaju i oni koji nemaju talenta, a to je stvorilo more pretendenata na naslov 'umjetnika'.

Kako gledate na odnos talenta i zanata u slikarstvu?

Umjetnik ne bi smio postojati bez zanatske kvalitete. To je usporedivo s glazbenicima: zamisli da dovedeš čovjeka koji nikad nije ništa svirao i koji dapače možda nema ni sluha i pustiš ga u prepunoj koncertnoj dvorani da svira jedan ogromni jedan Kawai. On bi nešto 'lupao' po tome i, normalno, publika bi bila totalno zbunjena, 90 posto bi se zapitalo tko je doveo toga i što on izvodi, ali bi se našlo pet-šest probranih koji bi rekli: "Čuj, ima tu nečega!" I to je problem s umjetnošću o kojemu su govorili mnogi pisci, filozofi kao Danilo Pejović koji je na kraju uvodnog dijela u jednoj knjizi napisao: ”Nije čudo što to kao fenomen postoji, nego je čudno što ta sprdnja pretendira da se zove umjetnost”. To je problem s umjetnošću danas, što se više ne zna što umjetnik treba znati, treba li on vješto baratati svojim zanatom?! A to kolika je snaga njegove imaginacije i bogatstvo njegove mašte da pomakne stvar s banalnog prema nečemu savršenom, to je druga stvar. On bi trebao imati obje komponente: i tu filozofsko-umjetničku i tu zanatsko-tehničku.

Koja bi komponentna trebala prevladavati?

Za vrhunsku umjetnost, obje bi trebale biti podjednako zastupljene. Ako nedostaje poetsko-filozofska, ne valja posao, sve ostaje na zanatu, ako nedostaje zanatska, sve ostane na konceptu, na filozofiji.

Kako se dalo iščitati iz Vaših riječi na otvorenju izložbe "Implikacije" u Flori prošle godine, počeo Vas je slikarski okupirati pesimizam?

On je vjerojatno posljedica življenja jer ljudi su obično kao mladi optimisti. Bez obzira što nemaju nikakvog razloga za optimizam, sve im je lijepo. Međutim, kako vrijeme prolazi, kako se čovjek fizički mijenja tako se u njemu mijenja i percepcija samog sebe, a bogami i društva. Jer, čovjek se ne može apstrahirati iz društva. U kontekstu vremena u kojemu postojimo možemo biti manje ili više zadovoljni sa svojim postojanjem. Isto vrijedi i za sredinu jer sredina djeluje na mene, ja ne djelujem toliko na sredinu, ali djelujem na to kako ću iskoristiti tu određenu situaciju i postaviti se prema njoj.

S obzirom na mrak na Vašim posljednjim slikama, jednostavno bi trebalo pitati tko je ugasio svjetlo?

Kao čovjek sam idealist i svaki materijalizam mi je stran. Nikad nisam trčao za tim da prodam svoje slike, ako je netko htio kupiti neku, nisam forsirao cijene, koliko može dati, nek' da. Kao idealist imam poseban odnos prema vremenu u kojemu živimo, koje nije idealističko već sirovo materijalističko, gotovo na razini primitivne biološke stvarnosti gdje se svatko rukama, nogama, zubima i svim sredstvima bori da se drugome pretpostavi, da više zaradi, da se društvo i priroda što je moguće više eksploatiraju i da se iz toga profitira što više. Taj obrazac življenja mi je potpuno stran. Osobno nisam pesimist jer nemam velikih očekivanja u životu pa ne može biti ni većih razočarenja. Više sam u sagledavanju društvene stvarnosti pesimist jer vidim da se kormilom broda koji se zove stvarnost upravlja na prilično pijan način i ne čini mi se da to ide dobrom putanjom, globalno govoreći. Kad gledam svijet, bilo kroz prozor, na televiziji ili s neposredne blizine, s ulice, nimalo mi se ne čini optimističan. Ne mogu raditi ružičaste ekspresije o ljubavi, o tome kako će sutra biti lijep dan... Tko u svemu tome može biti optimist?! Jedino čovjek koji je stavio crne naočale na oči pa ne vidi ništa!

Na čemu sad radite?

Nekako sam se zasitio tog, uvjetno rečeno, aktivističkog pogleda na stvar. Suvremena umjetnost ili umjetnost koja se danas događa je nekako previše fokusirana na aktivizam. Znači, ako se umjetničko djelo referira na neki, najčešće politički trenutak, onda je 'IN'. Ako se referira na emocionalni trenutak pojedinca onda je 'OUT'. I sad se iz inata vraćam u to što je tobože 'passé', to nije 'passé', ljudski život nikad nije passé i čovjek će imati emociju i za tristo godina!

Od životne stvarnosti prebacili ste se na pojedinca?

Tako je, na pojedinca koji je često usamljen u današnjem društvu i u trenutku u kojemu živimo. Što više tehnologija bude preuzimala 'upravljač', čovjek će biti usamljeniji. Nećemo imati s kime razgovarati ili što je Arsen Dedić rekao u svojoj pjesmi ”Automati”: ”Sad imam trideset sekundi da kažem šta mi je" Čovjek, hoćeš-nećeš, gubi mogućnost da komunicira s drugim čovjekom, nego sve više komuniciramo s automatima, ali automati emocionalno sferu ne mogu niti dotaknuti niti dalje protežirati. Bit ćemo sve usamljeniji i usamljeniji.

ODNOS PREMA GRADU

Spašava li Vas umjetnosti od ove stvarnosti?

Da mi nije umjetnosti i moje prirode koja se voli zezati, ne znam kako bi stvari izgledale. Volim se šaliti i često ljudi ne očekuju to jer su ili zabrinuti ili im je pun kufer svega pa se ne vole šaliti. I kad neki šaljivac stupi pred njih njima nije do zafrkancije.

Kakva je stvarnost u Dubrovniku?

Dubrovnik ostaje na putanji koja je zacrtana, gledajući globalno. Globalna inicijativa je akumulacija sredstava na što brži način. Dubrovnik će biti možda lijep grad u smislu arhitekture ili ako se isprave nedostatci koji su krenuli raditi ovi željni profita ili zarade. Što se tiče društvenog, bojim se da je Dubrovnik nepovratno izgubio svoju društvenost, intimnu orijentiranost ljudi jedni na druge, kao što to obično biva u svijetu. Mi držimo korak s onim što se zbiva u svijetu i nažalost ne možemo biti drugačiji.

Vidite li budućnost suvremenoj umjetnosti u Dubrovniku?

Slaven Tolj je bio generator tog novog umjetničkog procesa u gradu. Nije bio shvaćen u početku a bojim se da ga se i danas teško shvaća. Naročito poslije one izložbe koja je bila u Sponzi ”Užasi zavičaja” gdje sam sudjelovao s tri rada. Kad čovjek vidi koliko ljudi doživljavaju tu izložbu, koliko je zapravo ne razumiju, postavlja se pitanje je li ispunila svoju zadaću?! S jedne strane jest jer se afirmirala jedna druga inačica gledanja na stvar. Dotad je bilo sve romantično, sve je bilo kolorizam... Uživali smo u tome i onda dođe Slaven i suoči nas sa stvarnošću!

Međutim, Grad se pojavljuje na Vašim slikama?

Ako jesam suvremen a suvremeno postojim u gradu kojemu postojim, ne mogu se njega nikako 'riješiti', ne mogu slikati vedute nekog velegrada, recimo New Yorka, kad ne živim tamo.

Mnogi imaju romantičarski odnos prema Gradu?

Tako je i to je pogreška. Radi li se o tome da takozvani umjetnici žele na određen i bilo kakav način profitirati od svog grada pa ga onda predstavljaju takvim kakav nije ne bi li se te slike prodale? Jer, ljudi to vrlo rado kupuju, tim više što je čitava situacija 'nabrijana' već decenijama prije toga da su to slike i da je to umjetnost, da je sve drugo što ne zadovoljava te i takve kriterije 'sumnjiva' ili nikakva umjetnost. Dakle, to je 'provjereno' i to radi taj i taj umjetnik koji se etablirao i koji već ima iza sebe i neke monografije i što se tu ima razmišljati, a ovo drugo je neki 'eksperiment', 'čudan eksperiment'... To naravno nije istina. Ne možeš od čovjeka koji je nepismen očekivati da razumije, on se mora obrazovati, čitati. Tko danas čita knjige?! Ljudi će radije pristupiti pisanju knjige iako su nepismeni jer im se čitanje čini kao gubitak vremena ili vida ili pitaj Boga čega ne!

Kad ste prestali s romantičarskim odnosom prema Gradu?

Nisam ga nikada ni imao. Možda kao dijete kad su mi tvrđave bile nešto kao kulise iz filmova. Čim sam zakoračio u život, vidio sam da stvari izgledaju drugačije i da život nije iluzija, život ima svoju stvarnost mada nikad ne znamo što je zapravo stvarnost, a to je drugo pitanje.

Jeste li zadovoljni izložbenim prostorima u Dubrovniku?

Prije je bilo više prostora koji su nudili tu mogućnost. Danas se sve svelo na to da se morate debelo unaprijed pribilježiti za izložbu.

Kako reagirate na one koji kažu da ne razumiju Vašu umjetnost?

Uglavnom ljudi vrlo rijetko priznaju da nešto ne razumiju, bilo da je to moja umjetnost ili bilo čija. Ljudi se onako trude pokazati lice koje sve razumije. Jedino po reakcijama vidiš da ne razumiju. Ako izostane očekivana reakcija, znaš da čovjek nije shvatio, da li bi njega kroz razgovor trebalo dodatno educirati ili ga pustiti nek ide svojim poslom, mislim da je ovo drugo isplativije. Obično se ljudi vežu za nešto što je provjereno i to smatraju umjetnošću. A ono što tek nastupa, što pokazuje neke svoje naznake, što nije u skladu s onim što je već viđeno, tu se pojavljuje 'filter skepse', tu se ljudi gube i to ne razumiju. Prilično sam zadovoljan kako struka gleda na moj posao. Manje sam zadovoljan kako takozvana 'publika' gleda na njega jer tko je danas publika? Naime, snobovi su većinom publika izložbi i koncerata, naročito ako su koncerti klasične glazbe u pitanju, onda tu 'navale' snobovi jer imaju novaca, a ništa se ne razumiju u to. Tako da sam na neki način zadovoljan jer stručni dio javnosti me prihvaća, tapše mi po ramenu i odobravajuće doživljava to što radim. Inače, sam pišem objašnjenje rada za popratne kataloge jer probali su i drugi, prilično elokventni ljudi koji dobro pišu i imaju iskustva u tome, ali nisam bio zadovoljan. Oni se previše vežu za tehnički aspekt, za samu likovnost što mi nije cilj, volim pružiti filozofsko-poetsku situaciju, gledište.

Koliko ste zadovoljni kulturnom ponudom u Dubrovniku?

Što se tiče zadnjih vremena, s obzirom na covid, nema se čime biti zadovoljan. A prije covida, Lazareti su promicali ono što se meni najviše sviđa. Gledajući kulturnu razinu, Dubrovnik se tu nadovezuje na opću kulturu, opću kulturnu situaciju u Hrvatskoj. Zamisli ti kad mi ovdje imamo ljubitelje turbofolka? Što imate više pričati, kakva razina...