Iza svake slike stoji tih čuvenih tisuću riječi, a koliko tek riječi stoji iza Slikarsko-dizajnerskog odjela Umjetničke škole Luke Sorkočevića koji ove godine obilježava 30 godina djelovanja?!
Na tisuće! Lani je Baletni odjel obilježavao 30. rođendan, prije četiri godine je Škola kao škola slavila veliki 90. jubilej, a pronaći riječi za 30 godina Odjela našli su jedan od njegovih pokretača, profesor Davor Lucianović, sadašnja pročelnica, profesorica Ivana Dražić Selmani, učenica prve generacije učenika, Ivona Šimunović te učenik druge generacije, Tonko Smokvina.
Podsjeća prof. Lucianović kako je odluka o osnivanju Umjetničke škole Luke Sorkočevića donesena 17. studenog 1992. jer je dotad djelovala Muzička škola.
Nada u sretnu budućnost
Kao tadašnji gradski vijećnik, Lucianović je sudjelovao u osnivanju Škole, čime je ujedno otvoren put i Baletnom odnosno Slikarsko-dizajnerskom odjelu. Grad Dubrovnik bio je osnivač, a poslije su srednje škole potpale pod ingerenciju Županije. Odjel je krenuo s radom ujesen 1993. Tadašnji ravnatelj bio je Vinko Brnadić te je on inicirao da tadašnja Muzička preraste u Umjetničku školu. A, u ljeto 1993. Lucianovića je pozvao Frano Matušić koji je postao ravnatelj Škole.
- Odlučeno je da Josip Pino Trostmann i ja vodimo prve generacije, ja sam vodio glavninu predmeta, Crtanje i Slikanje, a dio predmeta poput Pisma, profesor Trostmann. Nastava se tad odvijala u Preparandiji i u prostorima Muzičke škole. Za rad u Školi izabrao sam program koji je tad koristio slikarski smjer Škole primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu. Kolega Maro Krile unio je dosta novosti, unio je dosta edukacije vezane uz računala pa smo postali i malo više dizajneri, ali u osnovi smo slikari, govori prof. Lucianović koji ističe da je u to vrijeme postojao interes za slikarstvo, jedno 15-ak umjetnika je tijekom 1980-ih živjelo od svog rada.
- U tom ratnom razdoblju je postojala nada u sretnu budućnost, a bilo je teško jer je bio rat, no postojala je prilična doza entuzijazma. Mi kao profesori smo bili čak mobilizirani, ljetne praznike smo tijekom operacije Oluja proveli u vojsci, a ja sam već prije toga bio mobiliziran, priča profesor.
Kao gimnazijalca ga je podučavao Branko Kovačević, a dobro se snašao kao profesor iako je prije toga, otkad je diplomirao 1981., vodio Likovnu omladinu koju su vodili, na primjer, Milovan Stanić i Maro Mitrović.
- Viziju o Školi sam imao još kao student. Kad su već Zagreb, Split i Osijek imali slikarsku školu, zašto je ne bi i Dubrovnik kao grad kulture i likovne umjetnosti imao? Nisam imao iskustva predavanja i ocjenjivanja u školi. Zavolio sam učenike, dobro smo se zabavljali, znali smo se i maškaravati za karnevo, radili smo i maske, vrti prof. Lucianović slike po glavi.
Profesor Lucianović spomenuo je još neke ljude koji su važni za razvoj Odjela.
- Pomogli su nam puno i gospar Joško Radica i Nikola Čičo Obuljen koji su vodili Blaga djela i koji su nam pomogli da dobijemo Galeriju mladih. Na kraju smo izgubili taj prostor, ali smo nastavili s aktivnostima. Pokrenuli smo kroz umjetnost razna društvena pitanja, propitivali teme vezane za demokraciju, toleranciju, ugrožene životinjske i biljne vrste... Za svaki projekt i radionicu smo angažirali stručnjake iz određenog područja. Moram zahvaliti i Odjelu za kulturu i baštinu Grada Dubrovnika koji nam je financirao sve te projekte. Kroz nastavu kod učenika angažirate ne samo razum, nego i osjetila, prvenstveno oka u slikarstvu i osjetilo opipa u kiparstvu, ali prije svega angažirate osjećaje. Da bi se nešto realiziralo, treba integracija svih elemenata, a to ljudima najviše nedostaje.
Kroz umjetnost se najbolje integriraju aspekti koji čovjeka čine čovjekom, kroz nju se u prvom redu oblikuje čovjek, a onda su tu vještine poput razvoja osobnosti, obrazlaže prof. Lucianović.
Usporedio je svoje prve i zadnje generacije prije odlaska u mirovinu.
- Imao sam neobičnih generacija. S nekim je učenicima bilo lakše uspostaviti odnos, s nekima teže jer je znalo biti otpora. Zanimljivo je kako su se učenici mijenjali, možda sam se negdje postavio prestrogo, nekad preblago, a trebalo je naći mjeru. U jednoj generaciji ih je toliko palo iz općeobrazovnih predmeta da su ostale samo dvije učenice u četvrtom razredu! Prije su učenici imali veći opseg stručnih i općeobrazovnih predmeta, ali sad se to smanjilo. Dakle, bilo im je teže, a imali su puno veću želju da se bave umjetnošću. Sad se smanjuje taj interes, sve češće dolaze djeca koja ne znaju čime bi se kasnije bavila u životu, a osjećaju da im je u tom trenutku ovaj odjel najbliži. Bilo je i generacija gdje se nije stvorila klima da se ide dalje na akademiju, ima i onih bivših učenika koji su na četvrtoj godini akademije, ali se ne žele baviti kiparstvom ili slikarstvom. Interes za umjetnost generalno jako opada! Tijekom osamdesetih je postojao puno veći poticaj za umjetnost, za kupnju slika, ali ta se klima potpuno izgubila, upozorava prof. Lucianović koji je otprilike znao prepoznati koji će učenik ili učenica postati umjetnik.
Šimunović se sjeća kako se za prijemni ispit za upis u Školu prijavilo dvadesetak učenika, primljeno ih je 14, jedan učenik i 13 učenica. Jedini učenik je bio Miran Krilanović i, po riječima sugovornice, nije imao ništa protiv toga da je jedini muški u razredu.
- Već u osnovnoj školi, gdje mi je predavao profesor Trostmann, znala sam da je umjetnost neki smjer kojim želim ići. Prijemni ispit za Umjetničku bio je u đardinu UŠLS. Mi smo generacija koja je ‘probijala’ led, ali smo zato imali izvrsnog profesora, profesora Lucianovića. Puno nas je toga ova škola naučila, možda čak i jednako ili više nego Likovna akademija. Profesor nam je dao određene temelje za slikarstvo. Ne može vas nitko naučiti crtati i slikati, ali ono što vam može prenijeti jest tu atmosferu slikarstva i umjetnosti uopće i tu je profesor Lucianović bio izvrstan. Predavao nam je sve četiri godine. Predavali su nam i profesori: Josip Pino Trostmann, Luko Piplica, Maro Krile... Ujutro bi imali teorijske predmete, a popodne Crtanje i Slikanje ili obrnuto. Cijeli dan smo bili u školi, što je posve normalno za Umjetničku školu. Bilo je to divno razdoblje, bili smo odlična ekipa, malo nas je bilo, puno se radilo i dosta izlazilo u prirodu slikati, crtati kroki... Išli bi na Gradac, Danče, posvuda... Vladala je jedna opuštena atmosfera i bila je to divna škola, prisjeća se Šimunović ističući kako su većina učenika u njezinom razredu željeli nastaviti školovanje na Likovnoj akademiji, od kojih se dosta i upisalo po završetku srednje škole.
Ljubav prema slikarstvu najvažnija joj je lekcija naučena na Odjelu.
- Bio je to pravi ‘drill’: akt – portret - mrtva priroda! Još uvijek doma čuvam mali katalog prve maturalne izložbe. Završna izložba svih učenika dogodila se u Preparandiji, gdje smo i imali nastavu. Profesor Lucianović nas nije samo uveo u crtanje i slikanje, uvodio nas je postepeno i u povijest umjetnosti. Naravno, imali smo Povijest umjetnosti kao teorijski predmet u Muzičkoj školi, ali s njim smo povijest umjetnosti prolazili baš kroz slikarstvo. Za neka imena velikih majstora tad, kao srednjoškolci, nismo ni čuli, pa bi nam profesor dao da kopiramo velike slikare poput Dürera, Klimta, Račića, Kraljevića i dr..., govori Šimunović, danas i sama akademska slikarica i kustos pedagog u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik.
Osim nastave, učenici su i prije radili na raznim projektima.
- Grad nam je jednom za Uskrs ustupio gradske izloge za ukrašavanje, radili smo projekte povodom sv. Vlaha, kalendare za Školu s našim radovima... Bilo je lijepo. Na kraju četvrtog razreda imali smo povorku, svaka je škola obukla nešto posebno, pomorci, primjerice, majice na rige, a mi smo se pitali što ćemo? Bila je to prva ‘norijada‘ škole i zaključili smo da je najbolje da budemo ‘djeca cvijeća‘, zašto, ne znam, ali znam da smo izgledali kao da smo došli s Woodstocka, okićeni cvjetnim vijencima, u šarenoj robi, priča Šimunović s osmijehom.
Nekoliko puta selili
Prva generacija imala je prisniji odnos s profesorom, a iz te je bliskosti izašlo dosta dobrih stvari.
- Sjećam se jedne učenice koja je završila razred Gimnazije, ali se ponovno upisala u prvi razred samo kako bi bila u Umjetničkoj školi. Tad sam bio puno mlađi, balansirao sam između prijateljskog i profesionalnog odnosa. Ponosan sam što smo uspjeli osnovati Školu. Bila je to lijepa atmosfera, učenici su puno učili i dosta boravili u školi, našli smo načine za druženje, ali i za učenje, napredovanje i sazrijevanje kroz umjetnost. Drago mi je što smo ušli u ovaj prostor jer smo nekoliko puta selili, nikad nismo imali vlastitu zgradu: najprije smo bili u prostoru Muzičke škole i Preparandiji, potom smo sedam godina bili na tri lokacije – u Obrtničkoj i trgovačkoj školi jer je jedno vrijeme postojala ideja da Slikarski odjel bude dio te škole, jedan razred bio je u Klasičnoj gimnaziji...
- Čak sam na početku imao ideju da to bude poput Bauhausa, umjetnost i obrt zajedno, kao u Zagrebu. Postojao je i plan u vrtu Umjetničke škole izgraditi učionice sa staklenim krovom za slikare, a ozbiljno se razmišljalo Školu smjestiti u Lazaretima na dvije etaže zbog ekonomičnih razloga i na kraju je to otpalo. Nakon toga svega smo 2011. došli ovdje, sjećam se kako smo Frano Matušić, Andro Vlahušić i ja došli ovdje prvi put pogledati ove prostore i zauzeli se da dobijemo ovaj prostor, bivši Zarazni odjel dubrovačke bolnice, podsjeća prof. Lucianović koji je 3. studenog i službeno odradio zadnji radni dan.
Općeobrazovne predmete su slikari slušali s muzičarima, obaveza je bilo puno, a gradivo nimalo lako. Bilo je druženja i oboružavanja, a išlo se ‘kod Miška’ na kavu! I Smokvina iz tog razdoblja nosi samo lijepe uspomene.
- U mojoj generaciji je bilo 20 ili 21 učenik, od toga pet muških. Obično je za muške bio izbor pomorska škola iako su nas s predispozicijama likovni pedagozi u osnovnoj školi usmjeravali prema Umjetničkoj školi. Odlučio sam ići putem slikarstva, umjetnosti, a paralelno sam pripremao prijemni ispit, išao na slikanje kod Trostmanna u Florin dom, a na crtanje kod Slavena Tolja u bivšu Zelenu naranču u klub Otok pored Buže. Sjećam se da sam izašao na Uvalu slikati Florin dom. Prijemni ispit je trajao dva dana, prvog dana bilo je crtanje stolice u učionici, a drugi dan slikarski dio u vrtu Škole. Tad nas je najviše upisalo Školu i bili smo najbrojnija generacija dosad, kaže Smokvina prisjećajući se nakon rata skoro potpuno obnovljenih prostora u Preparandiji.
Lijepa pedagoška iskustva
Kako je tekla obnova zgrade, tako su se učenici ‘penjali’ kat po kat u poluuređene prostore, meli i prskali pod kako se ne bi dizala prašina, ali pogled na Grad je bio sve bolji. Smokvina je završio Školu u Preparandiji, a njegova generacija imala je maturalnu izložbu u Umjetničkoj galeriji radi dobrog odnosa profesora Trostmanna i tadašnjeg ravnatelja Antuna Karamana. Iako je službeni naziv Slikarsko-dizajnerski odjel, fokus je tada bio na slikanju. Napominje Smokvina, koji je danas akademski slikar i ravnatelj Umjetničke galerije Dubrovnik, kako mu je UŠLS bila najbolja i najljepša škola iz koje nosi lijepe uspomene.
- Bilo je to poput male akademije, kao u klasi... Maranguni su izradili štafelaje, a sjećam smo da smo drvene table na štafelaju mazali biljnim uljem da ga upije drvo kako se ne bi trošilo puno skupog laka. U trećem ili četvrtom razredu smo slikali akt. Ženski model je bio potpuno nag, a muški u kupaćim gaćicama. To je bila priprema i vježba za akademiju. Kod portreta i slikanja figure smo se međusobno izmjenjivali. Po dolasku na akademiju, brzo smo se i lako prilagodili načinu rada, objašnjava Smokvina.
Sjeća se kako je prof. Lucianović jednom mijenjao profesoricu Povijesti umjetnosti.
- Izveo nas je vanka, točno pred ulaz u Umjetničku školu gdje stoji reljef, uočili i nabrojali smo njegove karakteristike, ali nismo nešto... Gledali smo i nismo vidjeli to ‘nešto‘. Ostali smo bez teksta, zavladala je tišina... Profesor Lucianović će na to: „A, patina?” Tako nas je naučio gledati, uočavati detalje... Kako je izložena vremenskom utjecaju, svaka skulptura ima i patinu. Taj detalj pomaže da kasnije kod određenih djela uočavaš nešto više. Likovno školovanje je tu i da te nauči gledati. Svi mi vidimo, ali je pitanje uočimo li sve što treba. To je poseban trening koji traži sustavan rad bez preskakanja skalina kako bi kasnije mogao na akademiju. Tamo si mogao vidjeti koliko si toga usvojio u srednjoj školi i koliko je to bilo potrebno. Već se to vidjelo na prijemnom ispitu, recimo u odnosu sa štafelajem, kazuje Smokvina.
Nastava u školi bila je cjelodnevna, od 10.40 ujutro do 19.10 sati navečer.
- Bilo je fenomenalno jer si cijelo vrijeme bio u Gradu okružen kulturom i umjetnošću. Došli smo iz osnovne škole u školu koja nije imala zvona za odmor jer smeta glazbenicima. Dok si boravio u učionici, slušao bi klavir, solo pjevanje, upoznavao se s instrumentima, gledao balerine... Mi smo četiri sata vježbali slikati, a svirači svirati. Rad, rad i rad, to je bila ulaznica za uspjeh! - poručuje Smokvina koji je uočio razliku u pristupu kod profesora općeobrazovnih i strukovnih predmeta.
- S profesorom iz struke si dijelio iste ‘muke‘, pratio je naše napredovanje i umjetničko sazrijevanje četiri sata dnevno, 20 sati tjedno, zaista je postojao prijateljski odnos. Brzo smo prepoznali tko kakvu ocjenu ima, znali smo što i kako treba napraviti, ali nije išlo preko noći, kaže Smokvina koji se nedavno, na Trostmannovoj retrospektivnoj izložbi u UGD, otvorenoj 13. lipnja, družio s bivšim kolegama iz školskih klupa.
- Znali smo što treba napraviti i koliko vremena trebamo. Na primjer, kad bismo išli praviti crtež, kroki na Gradac s tušem na A4 formatu, znali smo da ako ga napravimo brzo, ostatak vremena mimo profesora možemo iskoristiti za zafrkanciju. Profesor je znao naše sposobnosti i kad bismo se vratili s crtežima, znao je da smo mogli i više, ali smo napravili dovoljno. Te skice smo kasnije koristili za slikanje, priča Smokvina.
Druženja među učenicima Odjela nikad nije manjkalo.
- Cijeli Slikarsko-dizajnerski odjel, pa i Glazbeni odjel, bio je kao jedna mala obitelj. Na ekskurziju smo mogli ići sa starijim razredom kako bi se popunila kvota i cijena bila povoljnija tako da sam imao dvije ekskurzije za vrijeme srednjoškolskog obrazovanja, otkriva Smokvina.
- Bilo je to razdoblje nakon rata, malo nas je bilo, pomalo je sve živnulo, cijeli Grad je bio naš, a Stradun je u 19.10 nakon šestog sata bio pun i svi smo bili u Gradu, na izlozima i u điru gore, dole. Danas toga nažalost više nema. Tada se iz te perspektive srednjoškolca nisam osjećala zakinuta za bilo što, cijeli svijet nam je bio tu, nadovezuje se Šimunović.
U trenutku kad su napustili Preparandiju, profesor Trostmann pošao je u mirovinu, a došla je sadašnja pročelnica i profesorica Ivana Dražić Selmani, bilo je to 2003. tako da i ona slavi okrugli jubilej – dva desetljeća rada u Školi.
- Bila sam jako mlada, ali nešto starija od učenika. Imala sam pedagoško likovno iskustvo iz osnovne škole. Mislim da sam se dobro snašla, bila sam jedina žena među muškarcima, dočekali su me kolege Lucianović, Piplica i Krile i svi su mi zbilja pomogli oko uvođenja u posao. Profesora Trostmanna sam poznavala s priprema za akademiju jer prije nije postojala srednja umjetnička škola. U mojoj prvoj generaciji bio je dosta veliki razred od 15 učenika i danas sam jako bliska s kolegama, prijatelji smo, oni su postali roditelji... Znala sam ih pitati za savjete kad je riječ o nekim suvremenijim izričajima. Ostala su lijepa pedagoška iskustva, dosta sam se kroz rad s učenicima izgradila u profesionalnom i umjetničkom smislu. Kad ispratite jednu generaciju, osvijestite da provedete s njima vremena više nego njihovi vlastiti roditelji i više nego što provedete s vlastitom djecom, kaže Dražić Selmani napominjući kako je do svakog učenika individualno treba pronaći put.
Koji je najbolji pristup – prijateljski ili profesorski?
- Dosta naših učenika to osvijesti nakon završetka Škole. Kad nas sretnu ili kad nas dođu posjetiti, uvijek kažu da im je vrijeme provedeno na Odjelu bilo najljepše razdoblje u životu. Nekima sigurno idete na živce u tim godinama i to je sasvim normalno, ali poslije osvijeste i shvate da je to uvijek bilo u najboljoj namjeri, ističe profesorica Dražić Selmani.
Na poziciju umjetnosti, ali i na učenike nekad i sad, osvrnula se i prof. Dražić Selmani.
- Kod kolega glazbenika i glumaca je puno bolja situacija, a likovna umjetnost je, nažalost, na najnižoj razini u našem društvu. Učenici se mijenjaju kako se mijenja društveno-ekonomska situacija. Nakon svakodnevnog boravka na nastavi danas, nažalost, nema druženja učenika na Stradunu ili odlazaka na neko kulturno događanje. Danas djeci trebate dati neku ‘protuuslugu‘ da bi prihvatila prijedlog, situaciju... Pokušavali smo to s raznim suradnjama s umjetnicima izvan naše države, primjerice s hrvatskom umjetnicom Ivanom Franke koja živi u Berlinu, dolazio je suvremeni britanski umjetnik Ben Caine, dvojac dizajnera Hrvoje Špudić i Sven Sorić.... Na lijepoj suradnji zahvalni smo Zakladi Caboga. Djeca su stekla lijepa sedmodnevna iskustva, imali su završnu izložbu u ljetnikovcu Caboga. Sjećam se da smo doveli i Nicky Hewitt s Akademije iz Zagreba i nakon toga su učenici počeli upisivati nove medije, animaciju poput Tee Stražičić ili Mirana Dilberovića...
- Za motivirati i pridobiti učenika danas treba puno više energije. Na pametnim telefonima dobivaju sve izuzetno brzo, lako gube koncentraciju i zato mislim da je ova škola izuzetno kvalitetna zbog psihomotoričkog i razvoja u svakom pogledu jer se dijete mora koncentrirati na jedan zadatak kao netko prije 20, 50 ili 100 godina. Time su malo izvan tog ‘digitalnog zagađenja‘. Pametni telefoni u nekom trenutku dobro dođu tijekom nastave jer učenici fotografiraju svoj rad i model, a na raspolaganju im je toliko mogućnosti. U svijetu digitalne komunikacije učenicima je čak malo ‘egzotično‘ slikati na klasičan način i mislim da im to dobro dođe, uvjerena je prof. Dražić Selmani.
Kao što je rad u ratnim godinama bio izazovan, tako je u pandemiji bio specifičan.
- U koroni smo se odlično snašli i baš tu moram pohvaliti profesora Lucianovića, podigao je platformu Discord koja je popularna među mladima. To je platforma preko koje igraju igrice svakodnevno i tako smo ih motivirali da održavamo nastavu u realnom vremenu. Imali smo tu odlične rezultate, a završnu izložbu sm imali online. Napravili smo spot koji je objavljen u medijima i svima je bilo drago. Mislim da je učenicima to puno značilo, slali su nam svoje radove, zajedno smo ih komentirali, jako smo se dobro snašli i to je bilo posebno iskustvo, primjećuje prof. Dražić Selmani.
- Odgojni rad s djecom je još jedna umjetnost, zaključuje prof. Lucianović, a ta će umjetnost vladati na Slikarsko-dizajnerskom odjelu. Još barem 30 godina, za još mladih talenata, još slika i priča, za još tisuće i tisuće riječi.