Izvanredna profesorica na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu Sanja Vulić održala je u Saloči od zrcala predavanje „O Matoševu jeziku“. U ime domaćina, okupljene je pozdravila knjižničarka Matija Tija Nenadić rekavši kako je povod predavanja 105. godišnjica smrti velikog hrvatskog književnika Antuna Gustava Matoša (Tovarnik, 13. lipnja 1873. – Zagreb, 17. III. 1914.).
Predavačica je na početku naglasila kako je Matoš obilježio razdoblje moderne u hrvatskoj književnost te da je hrvatska moderna nezamisliva bez njega, mnogi su se književnici ugledali na njega u stilu, ali i u jeziku. Matoša se izvan konteksta standardnog jezika spominje kao začetnika suvremene dijalektalne književnosti jer je pisao kajkavskim dijalektom ("Hrastovački nokturno", "Nekad bilo – sad se spominjalo", 1900.). Sedam godina poslije njega, hrvatski književnik Vladimir Nazor napravio je isto, ali po pitanju čakavskog dijalekta ("Galiatova pesan").
- Matošev se jezik ne razmatra onoliko koliko bi bilo dovoljno, poručila je Vulić.
S obzirom da je Matoš kao dvogodišnjak došao u Zagreb i kod njega u kući nije se govorilo kajkavskim, ali se mladi pisac na zagrebačkim ulicama susretao s kajkavštinom koja je bila u upotrebi i koju je na kraju govorio kao rođeni Zagrepčanin. Navela je Vulić još nekoliko primjera gdje se kod Matoša može naći kajkavština, to je primjerice u pjesmama: „Gnijezdo bez sokola“, „Ta žuhka suza“ ili „Grički dijalog“. Podcrtala je Vulić kako Matoš nije volio Mađare, čak se narugao banu Khuenu-Héderváryju zbog čega je Matošev otac imao velikih problema. Književnik je pokazao izvanrednu jezičnu karakterizaciju svojih likova, najčešće su to Slavonci ili Šokci, izvrsno je poznavao bunjevački i šokački idiom.
Potom se Vulić osvrnula na Matoševo podrijetlo. Njegova majka bila je iz Našica, dijelom šokačkog podrijetla pa je tako književnik naučio jezične karakteristike šokačkog govora. Matošev otac bio je iz Bačke. Najstariji rod Matoševih vuče podrijetlo iz Rame u Hercegovini. Naime, pripadnici te obitelji su zbog najezde Turaka prebjegli u sinjski kraj, preciznije u selo Turjaci kod Sinja. Jedan dio Matoševih se zadržao tu, a jedan dio je s franjevcima pobjegao u sigurnije krajeve. U 17. stoljeću dogodio se veliki migracijski val iz područja Dalmatinske zagore i zapadne Hercegovine prema Bačkoj. Matoši su tako stigli u Kaćmar, naselje koje je danas u mađarskom dijelu Bačke. Matošev djed Antun je iz Kaćmara u kojemu se koristio bunjevački govor. Djed, po zanimanju učitelj, dospio je u selo Plavna u jugozapadnoj Bačkoj u današnjoj Vojvodini. Kazala je Vulić kako se iz tog sela može vidjeti Vukovarski vodotoranj. U selu Plavna rođen je Matošev otac koji je kao učitelj došao u Tovarnik gdje se rodio njegov sin koji će kasnije postati velikan hrvatske književnosti.
- Bunjevac porijeklom, Srijemac rodom, a Zagrepčanin odgojem – govorio je Matoš što je navela i Vulić. Potom je predavačica izdvojila brojne primjere riječi koje je Matoš koristio, a koje imaju šokačko ili bunjevačko podrijetlo te argumentirano prikazala njihovu povezanost s piscem koji ih je vješto koristio.
To su riječi: veče (Matoševa pjesma „Jesenje veče“) koju su kasnije koristili Fran Galović („Badnje veče“) i Zdenka Marković ("Sanjarsko, proljetno veče"). Matoš je koristio imenicu srednjeg roda veče, ali i imenicu ženskog roda večer; riječ svinji (umjesto svinja i svinje), riječ otarak (ručnik od domaćeg platna) koju spominje Matoš koristi i Josip Kozarac („Gjuka Begović“), opaklija (dugi muški zimski kaput) izvana je ovčja koža, unutra vuna, dakle obrnuto nego kod životinja, riječ opaklija iskrivljena je izvedenica od riječi naopako. Sufiks –lija je turski jer se tada korišteno mnoštvo turcizama; riječ pilež u standardnom je jeziku zbirna imenica riječi pile, a kod Matoša je to jednostavno perad; sigrati se (igrati se) isto tako koristi Matoš - kod Bunjevaca je igra - ples, a sigra - dječja igra, glagol sigrati se koristi Kozarac u djelu „Gjuka Begović“, Milan Begović u drami „Stana Biučića“, Milan Ogrizović u „Hasanaginici“, Dragutin Domjenović u „Pjesmama“, Branimir Livadić u „Legendi o Amisu i Amilu“. U Vrbniku na otoku Krku, gdje se ponajbolje sačuvao arhaični čakavski, za igračku kažu da je „sirgalce“ pa je Vulić još jednom naglasila kako se na tom primjeru vidi jezična povezanost između dvije hrvatske regije; riječ namadžariti, (napraviti budalom, nadmudriti) koristi Matoš, a ona svjedoči o međunacionalnoj netrpeljivosti između Hrvata i Mađara koja je bila posebno snažna pred raspadom Austro-Ugarske; riječ varoš koja postoji u dvije varijante: varoš kao imenica muškog roda težački je dio u gradu primorskog tipa, dio je to grada koji je takoreći „izašao iz zidina“, a varoš kao imenica ženskog roda znači manje mjesto i izraz koriste kako Slavonci tako i Bunjevci. Na ovom mjestu je Vulić slikovito usporedila: kad Dubrovčani kažu Grad misle na Dubrovnik, a kad Bunjevci kažu varoš misle na Suboticu!
Koristio je Matoš i riječ deran koja danas u standardnom jeziku označava neodgojenog i divljeg dječaka te ima pejorativno značenje. Međutim, kod Matoša riječ deran nema nikakav pogrdni prizvuk, deran jednostavno znači dječak, neoženjeni mladić. Matoš koristi i jedared (jedanput), a njega su se ugledali Ksaver Šandor Gjalski koji koristi ujedared, a Livadić koristi najedared što govori o tome koliko je Matoš kao književna veličina utjecao na pisce moderne. Također, autor soneta „Utjeha kose“ piše ovčijim, ne izostavlja „i“ u sufiksu isto kao što Begović piše guščiji, a ne „guščji“. Matoševa pjesma „Čuvida“ iz 1910. svjedoči o romanizmu čuvida (talijanska riječ „ciovetta“) koja u prijevodu znači maska, krabulja. U pjesmi „Maćuhica“ Matoš cvijet kojemu je posvetio pjesmu opisuje kao "noć i dan", a zapravo je drugi naziv za maćuhicu kod bunjevačkih Hrvata daninoć. Matoš piše "sa darovima", češće koristi „sa“ kao što to čine i Bunjevci bez obzira na početak riječi koja dolazi prije „sa“. Riječ dumna za časnu sestru posuđenica je iz dalmatoromanskog, a Matoš upotrebljava oblik duvna.
Predavanjem Sanje Vulić završilo je obilježavanje Mjeseca hrvatskog jezika u Dubrovačkim knjižnicama. bLu