Osnivač dubrovačke grupe Silente, Sanin Sančo Karamehmedović, predstavio je u desetoj lađi Lazareta svoju prvu zbirku pjesama "Terca na tišinu". Uz autora, na predstavljanju je sudjelovala novinarka Lidija Crnčević, a moderator predstavljanja bio je Žarko Dragojević koji je na početku istaknuo kako je ponosan na sve što je Karamehmedović napravio s bratom. Dragojević je kazao kako su autorovi tekstovi zaista ogoljeni, a autor zbirke se najprije osvrnuo na svoje početke.
- Avantura je ovo u kojoj uživam već dugo i nadam se da ću još dugo vremena uživati. Počela je već u osnovnoj školi, imam neke pjesme koje je sačuvala moja baka... No, pošteno je krenuti od toga kad sam s tatom pošao u Zagreb i kad mi je kupio prvu gitaru. Tu je krenula nezaustavljiva motivacija za bavljenje tim poslom i pisanjem pjesama, tu je krenula ta komunikacija s Tiborom: da ja njemu dam tekst, a on ga uglazbi. To je ta ‘mašina‘ koja je krenula 2004. i ne znam kako je ugasiti, čak i kad bi je htio ugasiti. Pisao sam pjesme i za Tibora i za Doris i trebalo mi je neko vrijeme da naučim mijenjati lice u tim pjesmama. Pjesme su napisane da bi bile pjevane, nadam se da će sve pjesme biti uglazbljene i da će i drugi moći uživati u njima. Moja startna pozicija je ta da se te pjesme pjevaju. Moj san u životu bio je imati bend i objavljivati pjesme, htio sam predstaviti ove pjesme bez glazbe, ovako, napisane na papiru. Glazba je pojačivač emocija, glazba usmjeri emocije... Ovo je prvi put da idem predstaviti nekome te pjesme, izjavio je Karamehmedović.
Otkrio je kako je tijekom intervjua i javnih nastupa izbjegavao da sebe samog naziva ‘književnikom‘ ili da navodi kako piše pjesme, preferirao je naziv ‘tekstopisac‘.
- Toliko sam truda uložio da dadnem jasne odgovore i nakon 10 godina uzmem knjigu u ruke i pomislim: "Lažove jedan, Bog ti pomogao!" To mi se dogodilo, možda mi je to trebalo u životu, možda je to skalin koji mi je trebao da shvatim svoju poziciju na sceni, to je pozicija glazbenika i tekstopisca - uvijek ću ostati hibrid tih dviju pozicija. Savršeno se dobro osjećam u toj sredini, ne bih se htio ograditi, htio bih samo raditi, radujem me što reakcija ljudi nije takva da se propituje moja situacija, nego su ljudi sretni što to postoji i to mi daje zamah, energiju i motivaciju više nego bilo što drugo. Nadam se da mi ovo nije posljednja knjiga, zbirka, možda bude i nekih drugih formi u budućnosti, poručio je osnivač Silentea.
Crnčević je podsjetila kako ga je jednom pitala zašto ne piše angažiranu poeziju.
- Osim što lažem, dosta sam sebičan, nemam nikakvu potrebu da pišem o stvarima oko sebe, da pišem o situaciji koju sam vidio na putu koja je možda loša ili dobra. Svijet se za mene dijeli na ‘moje‘ i ‘tvoje‘, sve što vidim može probuditi emociju u trenutačnoj situaciji, ali da ću pisati o tuđoj nesreći, to mi je strano, ne osjećam to. Ne osjećam potrebu da opisujem stvari u društvu, opisujem stvari koje se događaju u meni, uvijek je tu ‘utakmica‘ između dvije stvari i to mi je najzanimljivije. Pokušavam riješiti tu misteriju, nikad ne uspijem, ali jako se zabavim dok radim na tome, obrazložio je Karamehmedović.
Dragojević je pitao čije su zapravo pjesme kad su jednom napisane, pripadaju li one publici ili svakome tko ih interpretira na svoj način?
- Smatram da je interpretacija pjesama uspješna ako onaj tko je sluša i onaj tko je interpretira potpuno odvoji autora od pjesme. Mene treba ‘nogirati‘ van iz tog prostora, hitno! Ja sam stvarno samo onaj prvi potez, ali sve što se dalje događa, nema me u tome, dapače, treba me ukloniti u daljnjim interpretacijama. Nadam se da ljudi uživaju u pjesmama, ako je knjiga dobra, ja sam uspio, odgovorio je Karamehmedović.
Knjiga je inače podijeljena u tri cjeline, a moderator se dotaknuo teme ‘sredine‘ jer se našao u sredini između starijeg i mlađeg brata.
- Ja sam srednje dijete, ni najbolji ni najgori i uvijek sam patio zbog toga, mislio sam da je nezgodna pozicija. To se provlači u svim pjesmama, pokušavam objasniti sve te situacije. Ne vjerujem u kompleksne situacije sredine, ali ne mogu pronaći drugu za sebe, što je nezgodna situacija. S drugim motivima mi je lakše - kad neki svoj problem uspijem provući od početka do kraja. Teško je naći odgovor na jednostavna pitanja. Svaka pjesma se može svesti na jednu rečenicu i jednu misao, mi to zakompliciramo, uzburkamo tu vodu, tu emociju i nakon te oluje ta emocija bude puno jasnija nego što je bila na početku, komentirao je autor.
Razgovaralo se i o uspjehu pjesme "Terca na tišina".
- Trudim se istaknuti da ništa loše meni nije učinio moj uspjeh u smislu motivacije i stvaralaštva. Slobodno vrijeme se smanjilo, ali postalo jače. Smatram se sretnim i blagoslovljenim. ‘Tercu‘ smo napisali 2007. i 2008. i išli smo na razna natjecanja, ali svi ti pokušaji prije 2013. s ‘Tercom‘, to je bio trud, trajalo je šest godina, ali trebalo je šest godina da ‘uspijemo preko noći‘. Zahvaljujući toj pjesmi sve je bilo dosta lagano dalje. Ljudi misle da slavim 10 godina ‘Terce‘, ali zapravo slavim 10 godina treme na pozornici, priznao je Karamehmedović koji je dodao kako je bend bio svojevrsni štit i da će sastav to ostati u budućnosti.
Naglasio je kako su neke kritike koje su zapravo bile usmjerene njemu ‘fasovali‘ Doris, Tibor i svi drugi ispred njega jer je on u pozadini. Rekao je kako to nije lako, ali isto tako dodao da možda i neku pohvalu koja je zapravo usmjerena njemu dobili drugi članovi benda. Svakako, izrazio je nadu da nije prouzročio previše negativnih situacija. Prokomentirao je i vezu s bratom.
- To je posebna veza. Ne znam kako bih radio s nekim drugim ljudima, a nije da nisam imao ponuda i prilika. Ne znam kako bih to nazvao, to je ‘bratsko-umjetnička veza‘, to mi je potpuno prirodno i iskreno, ne mogu opisati koliko pjesma koja se vrati s glazbom bude onako koliko sam ja očekivao, to je ta povezanost s bratom, rekao je Karamehmedović koji je zahvalio i nakladniku knjige Rockmarku.
Ispričao je kako isprva nije želio koristiti kontakte pa je službeno slao rukopis svim nakladnicima koje je mogao pronaći. Nije dobio nijedan odgovor, a kad je preko prijatelja riješio nakladnika, naknadno su mu se javili neki. Dodao je kako ‘nema tih vrata na koja ne vrijedi pokucati‘. Pojasnio je kako cijeni trenutke kad na putu nekoga sretne i kad mu se netko obrati, isprva mu je to bilo čudno, ali sad mu je to lijepo i motivira ga, svaka potvrda mu jako puno znači. Pozvao je publiku da mu slobodno kažu ako im se nešto sviđa ili ne sviđa, te s osmijehom poručio: ‘Pohvale prihvaćam, kritike malo manje!‘
Crnčević je iznijela podatak kako bi Karamehmedovićeva mentorica diplomskog rada, književnica Julijana Matanović, zbirku "Terca na tišinu" uvrstila na popis izborne lektire u srednjoj škole jer predstavlja glas generacije.
- Profesorica Matanović je uvijek govorila ljepše stvari od onih koje sam zaista zaslužio, ali neću se ograditi od pohvala, ako ima malo istine u tome, to malo istine će biti dovoljno za mene. Kroatistiku sam upisao 2007. jer nisam upao na komparativnu književnost, ispalo je bolje. Bila mi je mentorica diplomskog rada, nikad ne bih diplomirao da nije bilo nje... Uspio sam na kraju najviše zahvaljujući njoj i ova pohvala mi puno znači. Ja sam zapravo usmjereno načitan, kad sam bio dijete svirala je kazeta od Bijelog dugmeta, na stolu je bio Feral Tribune, na stalaži su bile zbirke bajki i to je bilo blago u mom djetinjstvu, od svega toga počinjem, da nije bilo toga ne bi bio lik kakav sam sada. U srednjoj školi nisam uopće učio, ali sam imao divnu profesoricu Hrvatskog jezika. Nisam to dosad govorio, ali značila su mi njezine pohvale, a bilo mi je neugodno čitati zadaćnice pred svima... Kad sad promišljam, puno mi to znači, ona je bila genijalna profesorica. Žao mi je što nisam više radio tada, trebalo mi je par godina da se ‘probudim‘, a tek sam to otkrio na fakultetu, napomenuo je Karamehmedović.
Crnčević je primijetila kako je posveta prekrasna, a Karamehmedović je zbirku posvetio supruzi Romani. Autor je dodao kako je ‘sreća prava i to je ono što je iza tih pjesama‘. Također, Crnčević je kazala kako su je fascinirali odgovori koje je Sanin davao u intervjuima.
- Kroz odabir riječi od kojih se slaže rečenica se jako dobro može vidjeti profil čovjeka i mene je s tim Sanin oduševio. Kad sam uzela knjigu u ruke, dok sam čitala, pjevušila sam stvari koje sam čitala, ispričala je Crnčević.
Karamehmedović je na kraju zahvalio zaista velikom broju okupljenih na dolasku:
- Dugujem vam beskrajnu zahvalnost, uljepšali ste mi ovu večer, ali i život, zaključio je.
Dramska umjetnica Izmira Brautović čitala je stihove iz zbirke, kao i dvoje učenika Dubrovačke privatne gimnazije. Glazbeno su predstavljanje popratili autorov brat te član benda Tibor Karamehmedović i Šimun Končić.