Mostarsko-duvanjski biskup msgr. Ratko Perić predstavio je u sklopu Dana kršćanske kulture knjigu ”Nada koja ne postiđuje”. U predstavljanju su uz autora sudjelovali dubrovački biskup msgr. Mate Uzinić, biskupski vikar Trebinjsko-mrkanjske biskupije i župnik Župe Trebinje don Ivo Šutalo, dok je moderator predstavljanja bio doktor znanosti Marinko Marić. Posljednji je kazao kako je knjiga izašla u povodu 120. obljetnice rođenja i 20. obljetnice beatifikacije zagrebačkog nadbiskupa kardinala, blaženika i mučenika Alojzija Stepinca. Autor je detaljno analizirao pismo koje je komunističko tužiteljstvo pripisalo Stepincu, a koje je bilo najvažnijim predmetom optužnice i osude koju je izrekao komunistički sud na montiranom procesu hrvatskome blaženiku. Nakon predstavljanja knjige u Zagrebu, Splitu i Mostaru uslijedio je Dubrovnik.
Uzinić je u svom obraćanju govorio o Festi sv. Vlaha koju je 1941. predvodio upravo Stepinac. Uzinić je naveo tri razloga koja su dovela do toga. Prvi razlog je iznenadno umirovljenje tadašnjeg dubrovačkog biskupa Josipa Marije Carevića koje je umirovljen 9. veljače 1940. prema vlastitom zahtjevu. Nije poznato što stoji u pozadini tog poteza. Carević je Grad napustio 14. travnja 1941. te pošao u Zagreb. Kasnije je mučki ubijen od partizanske ruke zato što je, navodno, jednoj osobi kojoj je vjerovao iznio neke stavove o partizanima. Nije točno poznato kakvi su bili ti stavovi, ali njegovi posmrtni ostatci do dana današnjeg nisu pronađeni. Inače, Uzinić je pročitao i Carevićev tekst u kojem se žestoko obrušio na ruskog klasika Lava Nikolajeviča Tolstoja kojeg je povezao s boljševicima i komunističkom ideologijom. Nakon njegovog umirovljenja 1940., trebalo je među pučanstvom, kako je opisao Uzinić, "ublažiti negativne osjećaje i pitanja”.
Drugi razlog Stepinčeva dolaska u Dubrovnik je i poziv apostolskog administratora Dubrovačke Biskupije, kotorskog biskupa Pavla Butorca. Stepinac nije mogao doći bez poziva, a s obzirom na to da je Butorac bio u Kotoru gdje je morao biti radi blagdana svetog Tripuna, netko je trebao predvoditi Festu u Gradu. Stepinac je došao u Dubrovnik, a 2. veljače 1941. u popodnevnim satima posjetio je Kotor, svjedočio je kolu Bokeljske mornarice, posjetio je Herceg Novi, Perast, ali i niz mjesta u okolici Kotora. Oduševilo ga je svetište Gospe od Šrkpjela te je toliko bio pod dojmom da je izjavio ”da ljepšega nema”.
Treći razlog dolaska tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa je obilježavanje Hrvatske jubilarne godine. Naime, papa Ivan IV. Zadranin poslao je 641. opata Martina da od Slavena u Dalmaciju i Istru otkupi zarobljene Romane te je prvi uspostavio vezu Hrvata sa Svetom Stolicom. Jedna od etapa proslave te 1300. godišnjice bila je i Festa 1941. na kojoj su bili brojni ugledni gosti, između ostalih, tadašnji ban Banovine Hrvatske Ivan Šubašić. Početak Drugog svjetskog rata na prostorima Balkana prekinuo je obilježavanje te godišnjice koja se nastavila obilježavati 70-tih godina 20. stoljeća kada je u Hrvatskoj započelo buđenje nacionalne svijesti. Uzinićevo izlaganje bilo je popraćeno i fotografijama koje prikazuju zagrebačkog nadbiskupa u Dubrovniku i Kotoru.
Stepinac se u svojoj propovijedi vodio postulatima katoličke istine, pravde, časti i ponosa. Prema Uzinićevim riječima, indirektno je osudio Mussolinijev i Hitlerov režim. Također, Stepinac je predvidio mnoge procese, a da sam toga nije bio svjestan. 5. veljače 1941. parobrodom ”Zagreb” Stepinac je napustio Dubrovnik. Bio je to njegov posljednji boravak u Gradu. Je li bio i prvi, to nije poznato. U Dubrovniku je danas blaženikova relikvija, a festanjuli te godine bili su kapetan Ivo Šišević i sudac Ivo Duzbaba. Festa je okončana misnim slavljem na Gorici sv. Vlaha 9. veljače 1941., a predvodio ga je don Đuro Krečak, gruški župnik koji je kasnije ubijen na Daksi. Na kraju je Uzinić zahvalio svome subratu što je ”osvijetlio mnoge aspekte života” blaženog Alojzija Stepinca.
Šutalo je Stepinca nazvao jednim od najsvjetlijih likova u povijesti hrvatskog naroda. Kroz svoje iscrpno, energično, jasno, povremeno i šaljivo obraćanje, kazao je više o samoj knjizi. Naveo je kako se Stepinac borio za ”svećenstvo, papinstvo, Svetu Crkvu katoličku, hrvatski narod i njegovo duhovno dobro”. Podcrtao je kako je djelo podijeljeno u 5 poglavlja, kako sadrži 366 stranica, ali i kako je dovoljno pročitati samo šest stranica – od 88 – 94. Tre stranice sadržavaju ”Stepinčev križni put”. Naglasio je kako je autor ovom knjigu čitateljima približio Stepinčevu ”ljubav i dobrotu”.
Marić je podsjetio kako Trebinjsko-mrkanjska biskupija od 1819. dakle, 200 godina nema biskupa. Prvi put se ime Trebinjsko-mrkanjske biskupije spominje u Zlatnoj buli Andrije II. iz 1222. koja se čuva u Državnom arhivu u Dubrovniku pa je Marić podsjetio kako će se za tri godine održati posebni, obljetnički simpozij u povodu 1000. obljetnice od prvog spominjanja Trebinjsko-mrkanjske biskupije. Usporedbe radi, Marić je konstatirao kako je Zagrebačka biskupija mlađa 150 godina!
Trebinjsko-mrkanjskom biskupijom nakon 1819. upravljao je dubrovački biskup. Godine 1890. u Bosni i Hercegovini uspostavljena je crkvena hijerarhija pa je tako Trebinjsko-mrkanjska biskupija postala najstarija bosanskohercegovačka biskupija.
Inače, program Dana kršćanske kulture nastavlja se 9. travnja predavanjem ”Zapisano u kostima – antropološka analiza kostiju iz arheoloških istraživanja dubrovačke katedrale” u dvorani Ivana Pavla II. predavača Marija Šlausa s početkom u 19.30 sati. Marić je napomenuo kako će 9. travnja u 18 sati dubrovački biskup predvoditi misno slavlje u Katedrali, a tom prilikom kosti će biti ponovno pokopane u grobnici u sakristiji Katedrale. Među kostima su i posmrtni ostatci posljednjeg trebinjsko-mrkanjskog biskupa Nikole Ferića.
Autor je na kraju predstavio detalje Stepinčevog suđenja, otkrio je izjave brojnih aktera, dao pozadinske podatke. Dodao je kako komunistička vlast neće priznati da je Stepinac bio nevin, kako je zlostavljan i kako se to ni danas neće priznati sinovi onih koji su mu sudili. Poručio je kako je ”istina najveći povijesni sud nevinog čovjeka”. bLu